VRATA VATIKANSKA: U susret 25. obljetnici pogibije hrvatskih branitelja na Vrdima

Cijenjeni suborci, poštovane obitelji naših poginulih branitelja,

puče hrvatski!

Danas imamo razloga biti veseliji nego inače, jer smo na Vrdi došli

cestom Hrvatskih branitelja HVO-a Herceg-Bosne na ovu godišnjicu

slaviti Svetu misu za naše poginule suborce i, evo, u toj vam prigodi

darujemo ovu knjižicu s nekoliko priča i DVD-om s pjesmom u kojoj

je opjevana obrana Vrdi. Ovo su priče sudionika zbivanja 1993. godine,

tijekom zločinačkog nauma Armije BiH da akcijom – napadom „Neretva

93.“ izađu u selo Vrdi, ovladaju Mostarom i rijekom Neretvom te tako

okupiraju sve zaključno s Neumom. Zato sam i odlučio u ovu našu

knjižicu staviti zapovijed koja se temelji na već izdanoj i odobrenoj akciji

„Neretva 93.“ potpisanoj od zločinca Sefera Halilovića. Kako ćete moći

pročitati „Odbrane narodnih prava Vrdi 93“ potpisuje drugi zločinac

Zuka Ališpago. Znamo da smo Božjom pomoći i našom hrabrošću

spriječili zločince u njihovoj zlokobnoj namjeri. Možete zamisliti što bi

hrvatski puk čekalo i kakav zločin nakon Uzdola i Grabovice bi doživjele

tisuće onih koji bi se našli na putu ovih zločinaca. No, njihov san se nije

ostvario.

Prisjetimo se prošlosti: Armija BiH nema ni jedan metar obranjenog

prostora u BiH, stiskla se na 15-16% BiH koji nitko nije dirao. Međutim,

htjeli su zločinom uzeti hrvatsku Srednju Bosnu, hrvatsku Hercegovinu.

Vi, sudionici onih olovnih vremena i teških borbi, znate koliko je bilo

potrebno hrabrosti, napora, znanja i odgovornosti da bismo opstali

Selo Vrdi – vrata vatikanska

svoji na svome. Znali smo jako dobro na što su zločinci bili spremni.

Zaustaviti Božju pomoć, našu hrabrost i znanje da se borimo za svoje

ognjište kako bismo bili svoji na svome, bilo je nemoguće. To je još

više jačalo našu odgovornost i davalo nam više snage da izdržimo

i pobijedimo. Nakon svega sam uvjeren da oficiri KOS-a nisu bili ni

najpametniji ni najspremniji već su to bili jadnici odani komunizmu

i Jugoslaviji, a čitav vrh tzv. Armije BiH bili su oficiri KOS-a. U bivšoj

su Jugo-vojsci napredovali jer su joj bili odani, a ne zato jer su nešto o

tome znali.

U ovoj priči, samo na početku: Tijo s ekipom minama zapriječio

Krkovački klanac. Drugi dan razbio s boka napadače. Hoću kazati kako

bi nam trebala doista velika knjiga da bi u nju stala, uz Tijino i Matino-

Maćino ime, mnoga druga herojska imena koja su svojim životima

smjelo stala nasuprot neprijatelju.

Na nama je, stoga, da budućnost gradimo na istini, na sjećanju,

na poklonu našim vitezovima; na molitvama i slavljenju svetih misa

za njih; da ne zaboravimo Uzdol, Grabovicu, Vrdi ni sva druga mjesta

naših stradanja i pobjeda, na koja trebamo hodočastiti i pamtiti njihove

sudionike.

Naši domaćini, Vrđanke i Vrđani, naši suborci s Vrdi, pružaju nam

gostoprimstvo kako one 1993., tako i za sve godišnjice do sada.

Naučimo djecu, unuke, političare, ravnatelje škola, profesore i učitelje

povijesti da je najmanje što mogu uraditi to da nastave započeto, da

nas svake godine bude sve više i više na našim dičnim obljetnicama.

Sama akcija „Neretva 93.“ traži puno više prostora da se o njoj

ozbiljnije i stručnije prozbori. Ona je bitka svih kasnijih bitaka. Zamislite

oslobođenje Kupresa bez Mostara u Zimi 94., Oluji… Siguran sam

da će biti napisano onako kako je sve odrađeno i kako se dogodilo u

punini istine. Dok čekamo taj trenutak, uživajte u ponuđenim pričama

i guslama spjevanim od našega Jole, sina našega viteza Maće Marića.

Selo Vrdi – vrata vatikanska

Hvala svima koji su, evo, 22 godine dolazili na Vrdi, molili se, obilazili

mjesta pogibije, nosili cvijeće, palili svijeće, i pratili nas u organizaciji.

Obećavamo da ćemo tako i nastaviti dalje u još višem broju.

Budimo ponosni u ovom pitomom selu Vrdi rezultatom naše borbe

u sprječavanju zločina.

Crkva u Vrdima, spomenik poginulima, a ispod plato – vrata

Vatikanska – na svetkovinu svetog Franje Asiškoga čeka nas svake

godine.

U ovoj prigodi zahvaljujem svima koji su pisali članke u ovoj

knjizi, spomenut ću ovdje imena: fra Ante Marić, Željko Raguž, Mario

Knezović, Jozo Marić, Petar Majić i Ivan Šimić.

Ratni zapovjednik

Marinko Sosa

Brigadir

 

Vrdi – hrvatski Termopili!

 

Kraj 1991. nije bio i kraj rata i strahota ni u Republici Hrvatskoj, a već

početak nove 1992., unatoč činjenici da je u njezinom prvom radnom

danu 2. siječnja u Sarajevu potpisan Sporazum o prekidu vatre između

JNA i Republike Hrvatske, nije najavljivao ništa dobra ni u Bosni i

Hercegovini. Hrvatska je za JNA, Srbe i Karadžića bila tek prva etapa

na putu stvaranja Velike Srbije. Prividni mir u Republici Hrvatskoj

bio je samo predah za prestrojavanje i nastavak realizacije četničkomemorandumskog

plana. Milošević je znao da se Hrvati Bosne i

Hercegovine ne će tako lako predati i da u novu godinu ulaze s puno ratnog

iskustva, ali i spoznajom da tenkovi na Kupres nisu doveli JNA na skijanje.

Uostalom, za Hrvate je rat u Bosni i Hercegovini počeo u Ravnom. I kada su

1. ožujka hrvatski glasovi na referendumu donijeli prevagu za samostalnu

Bosnu i Hercegovinu, ponovno se počela zahuktavati ratna mašinerija.

Hrvati su toga bili svjesni već nakon Plitvica, Škabrnje, Dubrovnika, i da

bi spremnije dočekali novi rat, onoga dana kad je pao Vukovar formirali

su Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu. Valjda se tada i Alija Izetbegović

zamislio i shvatio da, ako onaj rat u 1991. i nije bio njegov, ovaj u 1992. teško

može izbjeći i zato tri tjedna prije referenduma, 7. veljače, neosporno po

njegovu nalogu, u Mehurićima kod Travnika, na takozvanom Vojnom

savjetovanju regionalnih komandanata štabova Patriotske lige, donose

se zaključci od kojih jedan već unaprijed ukazuje kojim putem će ići

muslimanska politika, koji su njezini ciljevi – i što čeka Hrvate. Izraditi

topografske karte s oznakama etničke strukture naselja, muslimanska

i hrvatska sela zaokružiti zelenom bojom (ali pored hrvatskih sela

staviti i H), a srpska plavom. U Alijinom planu Velike islamske republike

Hrvati su već izbrisani.

10 Selo Vrdi – vrata vatikanska

S prvim ljetnim danima 1992., unatoč činjenici da su Srbi i JNA

kontrolirali više od pola Bosne i Hercegovine i u obruču tvrdo stisnuli

Sarajevo, Muslimani nisu pružili iole ozbiljniji otpor. U do tada

dvomjesečnom ratu jedini ozbiljniji otpor davali su HVO i Hrvati. Alija

i Armija BiH kao da se mire s izgubljenim muslimanskim prostorima

u istočnoj Bosni i Krajini, ali ne miruju tamo gdje su Hrvati, HZ HB i

HVO.

U Gornjem Vakufu-Uskoplju već 19. lipnja 1992. TO i Zelene beretke

postavljaju punktove kako bi presjekli vezu Hercegovine sa Srednjom

Bosnom. U sukobu HVO-a i TO na punktu između Bugojna i Uskoplja

20. lipnja padaju i žrtve – Hrvati. Već 28. srpnja, tobože slučajno, auto

TO u centru Bugojna ubija Marija Augustinovića. Od tada, piše jedna

od najboljih ratnih kroničarki gospođa Katica Nevistić, „među Hrvatima

i Muslimanima Bugojna nema više ljubavi”. Nema ljubavi ni u Bugojnu,

ali ni u cijeloj Bosni i Hercegovini, a posebno ne u Središnjoj Bosni

gdje se već započelo odmotavati krvavo klupko sukoba koji poslije

pojedinačnih ubojstava (Ostrožac, Travnik, Novi Travnik) prerasta u rat,

u zločine i etničko čišćenje. Ne ruše se samo kuće, još 21. prosinca 1992.

minirana je župna crkva u Jablanici. Ni dolazak britanskog bataljuna

sa zapovjednikom Stewartom u studenom 1992. ne smiruje strasti

– naprotiv, rasplamsavaju se sukobi koji će kulminirati u 1993. godini,

kada će Vance-Owenov plan pojedinačne, lokalne incidente pretvoriti

u sveopći i krvavi rat protiv Hrvata. Samo krajem siječnja 1993. u

Srednjoj Bosni, u jednom sukobu, ubijeno je 39 vojnika HVO-a, a 48 ih je

ranjeno. Armija BiH proglašava HVO agresorom. A agresora, tj. Hrvate,

kaže zapovjednik Hakalović, treba razoružati, a ako to ne će, onda ih

treba pobiti. To se i provodi, i u Zenici, i u Lašvanskoj dolini, i u sjevernoj

Hercegovini. Do travnja jablanička hrvatska sela i sam grad očišćeni su

od Hrvata. Rat se zahuktava i u Mostaru. Mrtvi vojnici i ubijeni civili

Srednje Bosne ostaju po jamama svjedočiti o novom etničkom čišćenju,

više ne od Srba, nego sada od Muslimana. Prognani se spašavaju

Selo Vrdi – vrata vatikanska 11

bijegom od logora koji se otvaraju na stadionima i u muzejima. U svijet

vrlo teško prodire slika masakriranih u Doljanima, Grabovici, Uzdolu…,

ali zato Martin Bell šalje jezovito izvješće iz Ahmića, s porukom svijetu

da se zna tko su dobri, a tko loši momci.

Do sredine kolovoza 1993. HZ HB brine o 291.284 izbjeglice, a europski

promatrači optužuju HVO za etničko čišćenje. Brojka prognanih Hrvata

iz dana u dan se povećava: čisti se Vareš, a s njim i kakanjski Hrvati koji

su tu samo koji mjesec prije našli utočište bježeći pred mudžahedinima

iz one Kraljeve Sutjeske, gdje su čak i pod Osmanlijama uspjeli opstati

četiri stoljeća. Armija BiH i mudžahedini, kojih je sve više, nastavljaju

svoj krvavi pir. (Ali nisu samo bosanskohercegovački Hrvati meta.

Islamski fundamentalisti, prethodnici današnje Islamske države, ubijaju

u Alžiru dvanaest Hrvata koji su im došli izgraditi zemlju.) Dvanaest

dana poslije, oni koji su u Hrvatsku poslali svoje da ih spase od četničkog

noža, 22. prosinca 1993. u Križančevom selu ubijaju 74 Hrvata.

I dok Rama i Neretva teku sve krvavije, sa Čabulje i Vrdi može se vidjeti

dim kako kulja iz zapaljenih hrvatskih kuća jablaničkog i konjičkog kraja.

Novi tsunami se sprema ostatku Hercegovine. General-štab Armije BiH

2. rujna 1993. u Jablanici planira zločinačko-osvajačku akciju Neretva

’93. Kada su bili ovako „blagi“ u Srednoj Bosni i sjevernoj Hercegovini,

kakvi će biti kada stignu u zapadnu Hercegovinu, jer su već 1990.

pjevali: Čuvaj Stoca, pazi Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama. Vratit

će se begovi u Vitinu, bit će naša Nahija i Bekija. A Sefer Halilović, „jedan

od fanatika jedinstvene Bosne i Hercegovine, po komunističkoj matrici

nametanja jedinstva silom: puškom i nožem“, kaže: Rat će završiti kad se

ljiljani zavihore u Banja Luci i Grudama. Zapovjednik Rasim Zec diktira

čak i sadržaj osmrtnica: Svim poginulim i pogubljenim Muslimanima

Alah rahmetli, a Hrvatima neka je laka crna bosanska zemlja, jer ovo

nije bila niti će biti hrvatska zemlja – ko želi Hrvatsku, eno mu je, neka

ide u nju. Sad znamo od koga je to naučila ona dama kojoj nisu mrske

12 Selo Vrdi – vrata vatikanska

hrvatske kune, ali su joj mrski Hrvati koji bi valjda nju trebali pitati

smiju li doći u Mostar i Bosnu i Hercegovinu. Ako to ne mogu Hrvati,

onda treba ostaviti širom otvorena vrata mudžahedinima i Al-Kaidi.

Ta već je u lipnju 1992. vrhovni vjerski vođa Saudijske Arabije izdao fetvu

kojom je pozvao sve islamske vjernike da pruže potporu muslimanima

Bosne i Hercegovine. Taj apel je posebno dirnuo saudijske vehabije,

afganistanske, iračke i ine mudžahedine. Muslimanska vlast ih u Sarajevu

dočekuje raširenih ruku i velikodušno im dijeli bh. državljanstva. Samo

od 6. travnja 1992. do 15. travnja 1995. čak 266 mudžahedina dobilo je

državljanstvo Bosne i Hercegovine.

Pišući ovaj tekst služio sam se novinama, knjigama hrvatskih,

europskih ali i bošnjačkih autora, kao i zapisima aktera ovih tragičnih

događaja. Držao sam se dokumenata, a posebno me za ovaj uvod

motiviralo sedam originalnih dokumenata Štaba vrhovne komande

Oružanih snaga Armije BiH iz rujna 1993. godine. Iz tih zapovijedi očit

je plan nastaviti, ali puno žešće i okrutnije, sve ono što je urađeno u

Srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Ovaj put namjera je bila pregaziti

zapadnu Hercegovinu, uništiti HVO, i tako zadati Hrvatima završni

smrtni udarac.

Sve to zaustavljeno je na Vrdima, sve to uz velike žrtve Vrđana i

Gruđana. Po zapovijedi Sefera Halilovića Vrdi su trebale biti hrvatski

Termopili. Ali Vrdi, ta vatikanska vrata, tako mrska fundamentalistima

Alijina kova, ostala su za njih zaključana! Slobodne Vrdi očuvale su

slobodu Hercegovine, ali i više od toga. Prisilile su Aliju i muslimansku

politiku da prizna činjenicu da su i Hrvati konstitutivan narod i da su u

svojoj zemlji na svome.

Grude, 15. rujna 2015.

Jozo Marić

Selo Vrdi – vrata vatikanska 13

 

Naše Vrdi

Sjedio je nepomično na onom istom kamenu, ispod kržljava graba,

pogleda prikovanog duboko dolje na modru rijeku, a leđa upečenih

suncu koje je klizilo nebeskim beskrajem visoko gore u naručje suroj

planini. E, ovaj kržljavi i vržljivi grab, znao je i onda da ne će visoko

iz ove kamene litice. I on i kamen danas ostali skoro isti, a groblje iza

prošarano je novim okićenim grobnicama i stasalim drvećem. Šume na

Medvidu i Golubiću izrasle su u pravu prašumu, onaj prašnjavi put za

Vrdi navukao crnu asfaltnu halju, Neretva nabujala, a kose, ili ono što

je ostalo od kosa brojnih poznatih mu osoba na današnjoj misi, kao da

su bile posute injem. Pa i razumljivo, prošlo je već toliko dana i godina.

Znatiželjni školarci koje je dovezao u svom autu na današnju obljetnicu

otišli su s neumornim zapovjednikom Zvijezdom i starinom Andrijom,

domaćim ratnim vodičem, gore na vrh, do Repetitora, a on zasjeo

na onaj svoj kamen na litici podno groblja i na miru čeka, odmara i

razgleda.

Dolje u stisnutom kanjonu Neretve pružile se usporedno široka

asfaltna cesta, pa moćna rijeka, pa željeznička pruga, poprilično živahne

i sve kao da se gurkaju ramenima. I odmah uočiš kako voda u rijeci

tiho i uporno teče samo dolje prema jugu, a na cesti bučni automobili

i ljudi teku u oba smjera, i gore i dolje. E, voda je samo Božja, a ljudi,

ljudi su sebi probijali ceste i svojim umom trasirali svoje putove. A na

tim putovima je sve i počelo. Najprije su balvani u Hrvatskoj označili

nasilan kraj puta i kraj razuma, a onda je mnogim putovima umjesto

ljudi počelo kolati i pritjecati najgore zlo. Eto, morali smo i mi goloruki

zaustavljati agresorske tenkove na Pologu. Ma što morali!? – Uf, uf, htio

14 Selo Vrdi – vrata vatikanska

je barem malo mira i odmora u ovom divnom planinskom okružju, ali

sjećanja su počela navirati poput nezaustavljive bujice.

Da, za te Vrdi do tada nije ni čuo, ni znao. Kad su iznad Goranaca

uskim putem krenuli uz planinu, pa se nakon mučnog uspona počeli

obarati kroz nepreglednu bukovu šumu, stalno se pitao – Bože kud

nas sada vode, što ćemo ovdje braniti? I kad su se utaborili u malom

slikovitom selu na prekrasnoj zaravni iznad rijeke, štićenoj planinskim

vrhuncima i golemim strmim liticama nad Neretvom i Drežnicom, opet

je ponavljao ista pitanja. Ma, nekako su mu bili logični svi dosadašnji

ratni tereni: Slipčići, Kupres, Ševaš Njive, Gubavica, Rujevi Dol, Buna,

Mostar, Bokševica, Uskoplje, ali ovo? Od koga ovo braniti, tko će

ovo napadati i osvajati? I zašto bi? Pa s ove strane Neretve žive skoro

stopostotno sve sami Hrvati, iza je more i Republika Hrvatska, a sam

teren je tako težak, nezgodan i nepristupačan. Shvatili su tek sutradan

kad su razgledali teren, a i zapovjednik je zorno objašnjavao: – Vrdi

su „vrata Hercegovine“, probiju li se do Goranačke zaravni imat će i

Mostar, i zapadnu Hercegovinu, i naše domove na dlanu ruke! Ovo je

naša grudska linija, naš zadatak, ovuda ne smiju proći, ovdje branimo

dom! Da, ovdje na Vrdima!

Uskoro je većina Gruđana, osim onih koji su navukli plašt nečasti

na svoju dušu i masku nečisti na svoj obraz, postala duboko svjesna

ovih upozoravajućih riječi. Iz svih mjesta općine Grude, više od tisuću

spremnih na žrtvu, pristiglo je na ovo apokaliptično mjesto.

Dakako da se na ovom Božjem svijetu uvijek činilo veoma čudnim

i nelogičnim to neprekidno miješanje i ispreplitanje lijepog, dobrog i

pravednog s ružnim, zlim i opakim. O, kako je ovdje u ovom pitoresknom

krajoliku ugodno, svježe ljeto 1993. bilo protkano strepnjom, tjeskobom

i strahom, a zlaćana jesen odjekivala kricima, pucnjevima i detonacijama

mržnje, boli i smrti.

Svaki dan na bojišnici je težak i strašan, u svakom danu čuči smrt.

Svaka smrt je bolna i očajna, no ponekad ima onih iznimno crnih dana

Selo Vrdi – vrata vatikanska 15

kojima je smrt ovladala, doslovno zagospodarila. Strašne su bile vijesti

o gnusnim masakrima, raspamećenih Alijinih i Seferovih muslimanskih

hordi i uvezenih mudžahedina koji su se imenovali Armijom BiH,

nad nedužnim hrvatskim civilima obližnjih Maljina, Gračanice,

Uzdola, Doljana, Grabovice, Drežnice. Ta raspamećenost se neumitno

približavala Vrdima i svakodnevnim čarkama i izazivanjima su ispitivali

našu spremnost i budnost, nastojeći nam nametnuti pogubnu psihozu

straha. Ledeni trnci su prostrujali svakom žilicom, srce se stisnulo, a

čelo se naboralo poput stare hrastove kore čim su pristigla sjećanja na

4. listopada 1993. i njihov odlučni, brutalni napad. Na njihovu žalost,

neuspješni napad.

Ma ne, ne mogu, ne dam se danas tjeskobnom sjećanju. Tisuću

puta sam ih onako junački poginule, beživotne, pozdravio u mislima i

molitvama, stotinu puta su mi došli na san. Danas sam ih pod Svetom

misom opet gledao živahne, vesele, nasmijane. Opet sam, uvjeren da su

bliže Gospodinu od nas živih, od njih tražio da se mole za sve nas, da

nas čuvaju, da svojom mučeničkom žrtvom obasjaju naš put. Želim ih

danas na blagdan sv. Franje zadržati baš takve.

Doista, čim trepneš eto slike nasmijanog Vice, pa Maće, Gorde,

Stjepana, Damira, Mire, Davora, Nediljka, Joze i Petra, Antuna, kao u

procesiji. Milo te pogledaju, blago dotaknu i opet odu tamo kamo nam

je svima jednom poći. Mi svi ostarjeli, smežurani, a oni ostali onakvi,

potpuno isti, svježi, mladoliki. Prerano, Bože, prerano si ih pozvao! I

uvijek se pitaš zašto su morali otići? Zašto? Ma mi smo ovdje uistinu

branili svoje domove, ognjišta, to je svakom normalnom čovjeku motiv

dostojan svake žrtve. Nismo napadali i osvajali tuđe. A koji je motiv

napadača? Čime su oni vođeni, čime su oni objašnjavali i pravdali svoje

žrtve?

Nikom tko se imalo potrudio nije bilo teško razumjeti hrvatsku

politiku u BiH. Nikom! I neukom je bilo lako pratiti jasnu poruku

predsjednika Bobana: Bosna i Hercegovina je država i hrvatskog

16 Selo Vrdi – vrata vatikanska

naroda. On je u njoj povijesno suveren, a dijeli konstitutivnost i želi

punu ravnopravnost sa srpskim i muslimansko-bošnjačkim narodom.

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i HVO su u nametnutim okolnostima

samo realan odgovor na programiranu jugo-srpsku agresiju na cijeli

hrvatski narod, na Republiku Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, s

ciljem stvaranja javno deklarirane Velike Srbije (zamjenske Jugoslavije).

Oni su također jasan odgovor na probuđene fundamentalističke težnje

muslimansko-bošnjačkog vodstva za pretvaranje Bosne i Hercegovine u

centraliziranu državu „Jugoslaviju u malom“, gdje bi oni bili dominantan

politički čimbenik koji će po svojoj mjeri kreirati cjelokupan državnopolitički

i gospodarski sustav. Hrvatska Republika Herceg- Bosna

je državno-administrativna ustrojbena jedinica u okviru Bosne i

Hercegovine, na teritoriju gdje Hrvati čine većinsko stanovništvo.

Ona nema secesijskih pretenzija niti je bilo naznaka i namjera za bilo

kakvom dominacijom nad drugima. Ona je u granicama i s ovlastima

koje će biti predmet razgovora, dogovora, kompromisa ili nepristrane

arbitraže na temelju relevantnih povijesnih činjenica, međunarodnog

prava, tradicije i iskustva življenja na ovim prostorima. Dakle ustrojbena

jedinica u okviru decentralizirane Bosne i Hercegovine s neotuđivim

pravom sva tri konstitutivna naroda na cijelu Bosnu i Hercegovinu. I to

je to, temeljno i najvažnije!

I što je tu nejasno, nelogično, nerealno, pristrano, osvajačko,

zločinačko ili zlo? Što je tu bilo istinski grešno? Možda, težnja za

istinskom slobodom i jasan otklon od bilo kakve Jugoslavije (stare,

komunističke, zamjenske, buduće, Jugoslavije u malom ili bilo čega

nalik tome). Što smo to zagovarali sebi a htjeli uskratiti drugima?

Teško se sjetiti. Uostalom, svaki put smo prvi potpisivali svaki mirovni

sporazum. Danas bismo trebali reći – Nažalost! Pa da smo mi imali

namjeru osvajati kakav je problem bio produžiti „Lipanjske zore“ sve do

Trebinja, ili pak zauzeti ovu Drežnicu, Mostar, Konjic… i postaviti čvrste

linije čuvanja prije nego su se Muslimani uopće sjetili da su u nekom

ratu. Da, uz hrvatski narod i hrvatske prostore branili smo i Bosnu i

Selo Vrdi – vrata vatikanska 17

Hercegovinu i muslimanski narod. Branili i pomagali, to je nepobitna

istina, a dobili smo od njih nož u leđa. Nakon brutalnih četničkih pokolja

u Bosni dogodio se njihov pokušaj kompenzacije izgubljenih prostora

besramnim napadom na Hrvate Središnje Bosne i planom prodora do

mora, osvajanjem cijele Hercegovine. A upravo su Vrdi vrata te tvrde i

prkosne Hercegovine, i bila su im čvrsto zatvorena.

Danas je na Vrdi pristiglo nekoliko stotina starih bojovnika, na stotine

domaćih i odseljenih Vrđana, na desetke današnjih vojnika, desetci

mladih i drugih civila, brojni politički dužnosnici, te preuzvišeni biskup i

nekoliko svećenika. Pomoliti se za mrtve, upaliti svijeće i položiti cvijeće

pred spomenik, vidjeti se nakon dužeg vremena, obnoviti sjećanja i

provjeriti bravu na vratima. Kaže starina Ilija: – Hvala ti Bože, danas smo

u miru zajedno. Puno mi je srce!

I, eto, odmah pomislim, kako se onda na ovom malom prostoru u vrlo

teškim i pogibeljnim okolnostima sabralo više od tisuću ljudi. S njima

tisuću karaktera, tisuću navika, ćudi, prohtjeva i strahova. Ma, naravno,

bilo je problema i ekscesa, nerazumnosti, nerazumijevanja, nediscipline,

neznanja, nespretnosti, podvala i propusta, ali je usprkos svemu sve to

izuzetno dobro funkcioniralo. Bilo je to iznimno teško postići, no i nije

bilo teško otkriti kako. Naši zapovjednici su svoj autoritet gradili na

terenu s vojnicima, nisu se štedjeli – pa skoro svi grudski zapovjednici

(Zvijezda, Bili, Nikić, Miro, Sejdo, Mate, Tijo, Zele, Bota…) ranjeni su

na prvoj crti, a i politički čelnici Gruda su nedvojbeno više od svojih

kolega i u najtežim situacijama bili na terenu i u stalnom kontaktu sa

svojim zapovjednicima i braniteljima. A grudski branitelji su u svim

kritičnim situacijama pokazivali iznenađujuću hrabrost, odgovornost

i dostojanstvo. Eto, ta naša čudesna simbioza izrodila je spontano

zajedništvo i s domaćim stanovništvom i s drugim bojnim postrojbama

HVO-a, i uz obilje Božje pomoći Vrdi ostadoše neosvojiva tvrđava,

previsoka barijera, neprobojni štit Mostara i cijele Hercegovine.

18 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Upravo takvo zajedništvo i povjerenje nedostaje nam danas.

Nedostaje nam i jasnoća cilja i čvrstoća stava, gdje odjednom nestadoše,

tko nam ih uze? Gdje nestade i tko nam uze Herceg-Bosnu? Ma i danas

nam je, i silom, i prevarom, i našom izdajom stalno uzimaju. A gdje

nam nestadoše ljudi? Ljudi? Pa, ljudi su u grobovima, u zatvorima, na

optužnicama, u čudnim mirovinama, u svekolikom nezadovoljstvu i

nezainteresiranosti, ili su pak previše zaluđeni bezdušnom pohlepom,

znanstvenim karijerizmom i dužnosničkim hedonizmom koji su

nažalost danas postali istinski hit mlađim naraštajima.

Da, bezbroj je pitanja s točnim ili netočnim odgovorima, bezbroj

pitanja bez odgovora, ali je i danas potpuno jasno da bez novog

zajedništva i povjerenja, bez jasnog cilja i čvrstog stava, bez hrabrih,

odlučnih ljudi i bez Herceg-Bosne nema ravnopravnosti hrvatskog

naroda u Bosni i Hercegovini. Jednostavno – nema! Tome nas uči

povijest, ali to nam već više od dvadeset godina neskriveno pokazuju

diskriminirajuće politike srpskog i bošnjačkog političkog vodstva,

nerazumno perfidna politika međunarodne zajednice u BiH, kao i

prečesto nerazumijevanje i kukavna ravnodušnost naše subraće iz

Hrvatske.

Uostalom, osim otrcanih jugo-komunističkih ili modernih

nadnacionalno-globalističkih demagoških fraza, nitko od malobrojnih

dobronamjernih oponenata ili mnogobrojnih, žučnih, šićardžijskih

kritičara u ovih dvadesetak godina ne ponudi drukčije, suvislo i

provedivo rješenje za BiH i ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH.

Dapače, nijedna lokalna zajednica (od glavnog grada pa nadalje),

nijedna državna, društvena, kulturna ili znanstvena institucija, politička

organizacija, građanska udruga, informativni medij, forum, agencija…

u ovih dvadesetak godina ne pokaza primjerom kako se na drugačiji

način može postići moderan, slobodan, ravnopravan, prosperitetan i

demokratski suživot svih naroda i građana u BiH. Doslovno nijedna!

Zašto? Kome to još nije jasno, pa nisu valjda i zato krivi već odavno

mrtvi Gojko Šušak, Mate Boban i Franjo Tuđman?!

Selo Vrdi – vrata vatikanska 19

E, čudna je politika danas ovdje. Čini se tako jednostavna puna strasti

i slasti da svatko pomisli kako je razumje i kako je može uspješno voditi.

Ako malo dublje, i s dušom, uroniš u njezine vrtloge ona nesmiljeno

troši, melje, postane tako složena, komplicirana, nepredvidljiva i

beskrajno tjeskobna jer već odavno ne daje nikakva trajnija pozitivna

rješenja. Do kada još tako? Dok nam cijela Herceg-Bosna ne postane

poput Vrdi, lijepa i pusta?!

Ah, evo već neko vrijeme čuju se zvuci i povici odlazaka i rastanaka

na Vrdima. Vrdi će ostati i dalje čarobno lijepi i gotovo pusti, sami.

Takva je zbilja danas. Ostaju sami i ovaj kržljavi, vržljivi grab i ovaj hladni

kamen nad liticom kanjona Neretve. Čekat će sljedeću obljetnicu.

Eto ih, stižu i naši hodočasnici s Repetitora. Imali su odozgo

prekrasan pogled, zapalili su svijeće i pomolili se na mjestima pogibije

naših vitezova. Mlađi su imali što čuti i saznati od starijih. Jesu li shvatili?

Ako im je i dosadilo slijedi im nastavak priče u autu na povratku kući,

jer danas je dan od kazivanja i sjećanja. Ma koliko god ih danas, na sve

moguće načine i svim mogućim sredstvima, raznorazne međunarodne

organizacije, različiti mediji, građanski aktivisti, razni globalisti i

mirovnjaci, pa nažalost i naši nametnuti školski programi uvjeravali

i punili im glavu o nevažnosti ili pogrešnosti tih sjećanja, mi smo im

dužni prenijeti našu istinu. Zbog svih prekinutih života, zbog brojnih

neizlječivih rana, zbog svake prolivene kapi krvi i znoja, zbog svih suza

i neprospavanih noći, zbog istine, zbog nas, zbog Vrdi. I budućnosti

ovdje, da se zlo ne ponovi!

Vrdi su prelijepi zemaljski kutak, Vrdi su poput Pologa i Kupresa –

prekrasna domoljubna priča, Vrdi su neugasiva bolna uspomena, Vrdi

su istina, Vrdi su trajna opomena. Vrdi su vrata Hercegovine, a ključ je

srećom, unatoč svemu, još uvijek u našim rukama.

 

Petar Majić

 

20 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Selo Vrdi – vrata vatikanska 21

 

Medvjed

 

Stigli smo pred Dunanovu kuću s nekoliko terenaca i jednim minibusom.

Do Vrdi nam je trebalo, lupam sada, deset-petnaest minuta.

Prostrano dvorište bilo je puno napetih vojnika koji su, poput atletičara

u niskom startu, čekali neki znak, možda baš pucanj!? Ovdje se nalazilo

izmješteno zapovjedno mjesto naše brigade, čega li već, takozvani

IZM. Još od one vojske volio sam se rugati ponekad stvarno glupim i

nepotrebnim vojničkim skraćenicama (od kojih su gluplje bile samo

one precizne upute za upotrebu dijelova uniforme, otiskane na lošem

papiru i utisnute u jedan od džepova svakoga komada), ali ova mi

nije parala uši. Izeem! Ima neke fine melodije u njoj! Mario je otišao

unutra po raspored. Posljednjih dana padala je ovdje kiša pa je ionako

čist planinski zrak bio još čišći i mirisniji. Danas su oblaci sasvim visoko.

Nikakvoga reda među njima nije bilo: jedni su plovili na jednu stranu,

drugi na drugu, čas su se sudarali i miješali, čas uvrijeđeno razilazili

i udaljavali, dopuštajući pokatkad i Suncu da stidljivo promoli iza

njihovih leđa. Iako je polovica rujna i ljeto na izdisaju, zrake toga Sunca,

ne želeći propustiti ukazanu priliku, zabadale su se u tim trenutcima

odozgo tako neugodno da mi se činilo kao da će mi ova moja ćiverica

progorjeti. Da barem nisam bio ošišan na jedinicu. Potražio sam

hladovinu. Oko kuće prostirala se uredno prosječena listopadna šuma

s divljači, ograđena bodljikavom žicom. Zavalio sam se uz jedno debelo

drvo tik do ograde i promatrao zaigrane srne na tridesetak metara od

sebe. Srna, jelen, jelenko, pa onda lane, pa košuta, pa srnjak i srndać, sve

se to meni oduvijek miješalo. Jednom ću valjda naučiti što je što, tko je

kome par, tko tu s kime opći i tko je čije mlado. Objašnjavala je to meni

22 Selo Vrdi – vrata vatikanska

moja žena nekoliko puta, ali nikako mi ne ulazi u glavu. Neke stvari

doista teško pamtim!

Pali su jučer i Golubić i Medvjed! Zato smo i došli! Zapravo – pao je

Golubić, koji su držali ovdašnji mještani, Vrđani, a na Medvjedu i nije

bilo naših pa su ga lako mogli uzeti. Malo-pomalo, eto njih nama iza

leđa. Dobro nas je krenilo!

– Mi idemo na Medvjed! Triba nas dvadeset! – prenio nam je

Mario zapovijed po povratku iznutra, iz izeema. – Kažnjenička će ić

isprid, a mi za njom!

– Kad se ide, odmah ili sad? – malo se kao šaleći upitao je Žare,

koji je sjedio dvije bukve dalje od mene.

– Odmah! Ovi iz Kažnjeničke već su na Vratincima! – odrješit je

bio nesuđeni košarkaš Mario s one svoje dvometarske visine, prečuvši

namjerno Žarino bezazleno zavitlavanje.

Mario je zapovijedao interventnom satnijom koja je od samoga

osnutka puno više bila interventna nego satnija. Uvijek je za nju

nedostajalo ljudi. Ja nisam bio u njezinom sastavu, ali sam se tim

momcima, koje sam sve redom otprije dobro poznavao, već više

puta priključivao. Zadnji put ljetos u Uskoplju. Baš odavde s Vrdi nas

sedamdesetak Zvijezda je i odveo gore kada je javljeno da je Bugojno

palo. Jadne li vojske – pomislim nekad – u kojoj ja mogu biti član ikakve

interventne postrojbe, makar i priključeni!

– A di je Zvijezda, je li tu u izeemu? – zanimalo je sada mene,

kad sam ga se već sjetio.

– Nije! – kratko mi je odgovorio Mario. – Doli je u našem

zapovjedništvu na Vrdima. Sad sam se ja čuo s njim motorolom!

Čovjek nije normalan, taj Zvijezda, zapovjednik naše grudske

Brigade. Na Mačkovcu poviše Uskoplja ljetos je već drugi ili treći dan

Selo Vrdi – vrata vatikanska 23

po našem dolasku teško ranjen. On i Srećo postavljali su nove položaje

kada je Srećo nagazio na nekakvu minu ručne izrade i ostao bez noge, a

ta Srećina noga završila je skupa s gelerima ravno u Zvijezdinu trbuhu.

Odvezli su ih obojicu najprije u onu ratnu bolnicu u Rumbocima, ondje

zakrpili malo i odatle helikopterom za Split. Nije bio prošao ni mjesec

dana od ranjavanja kada je Zvijezda, mimo zdravog razuma i volje

liječnika, pobjegao iz bolnice na Firulama i – pravac Vrdi. Ne znam tko

je luđi, on ili oni koji su mu pomogli u bijegu, onaj njegov zamjenik

Jure, tko li je već bio, više se i ne sjećam. Sreo sam ga nekoliko dana

po njegovu povratku ovamo, na mojem prethodnom terenu. Ispijena

lica i upalih očiju, sav požutio, činilo se kao da će se svaki čas skljokati

na zemlju. Ne mogu reći da mi nije bilo drago što se vratio, ponajprije

zbog nekolicine naših svojeglavaca i probisvijeta koje je on najbolje

znao držati pod nadzorom, ali što je prerano, prerano je.

Ogledavali smo se naokolo prebrojavajući se i pitajući hoće li nas

biti dovoljno! Koliko nas je, toliko nas je, džaba nam je brojiti, odlaganja

nema! Ako je tko htio izvolijevati i žaliti se, nije trebao ni dolaziti

ovamo. Užurbanim korakom krenuli smo prema vozilima koja će nas

prevesti do podnožja Medvjeda, do Nugala ili tamo negdje. Spazio

sam tada Ivicu i Mađu kako izlaze iz izeema. Ivica i ja započeli smo bili

pred rat zajednički privatni posao, informatika i to, ali nas je upravo

rat prekinuo. On je poslije i ovuda i po Srednjoj Bosni uspostavljao

te naše vojne paket-radio veze. Zagovorio sam ga već bio za krsnoga

kuma svojem trećem djetetu što je bilo na putu, taman nekako na pola

toga puta, da budem precizniji. Preko Ivice sprijateljio sam se odavno i

s ovim bradatim Posušakom Mađom.

– Ivica, ej! – izderao sam se nepotrebno glasno, stupivši im u susret.

– Otkud vas dvojice ovde?

– Evo, došli, paket nešto šteka pa nas zvali! – objasnio mi je Ivica

rukujući se prijateljski srdačno sa mnom. – A di ste se vi zamarijali?

24 Selo Vrdi – vrata vatikanska

– Lipo gori, pajdo, na kirvaj malo! – pokazao sam prstom prema

vrhu Medvjeda koji se jedva nazirao u daljini. Nisam namjerno htio

izbjeći riječ dernek. Prije će biti da mi je kirvaj izletio zato što je Ivica

odrastao u Slavoniji, u Andrijevcima. Ili se kaže kirbaj?

– Di, na Medvjed??? – iskolačivši svoje krupne oči, tražio je moj

budući kum potvrdu. Nadao se, vidio sam to po izrazu njegova lica, da

nije dobro shvatio. I on i Mađo smeli su se malo.

– Ako imate kakvu lipu antenu, mogu je ponit i zadit na vr vrce

Medvida! – htio sam nakon nekoliko trenutaka olabaviti napetost koju

smo sva trojica nevješto nastojali sakriti.

– Nemoj srat, nego reci ozbiljno! – nakostriješio se sada Mađo.

– Je li Medvid?

– Tako nam je rečeno! – potvrdio sam kratko.

Prenijeli su mi na brzinu ono što su znali preko različitih svojih veza

i kojekakvih prisluškivanja. Taj neki Zuka skupljao je odnedavno u

Jablanici vojsku koja je, evo, navalila na Vrdi. Ovuda, pa preko Goranaca,

oni planiraju zaokružiti Mostar, što je i vojnički neukom meni bilo jasno.

Stigle su im navodno i iz Sarajeva neke postrojbe.

– Ovde bi moglo bit jebeno, pajdo, vrlo jebeno! – rekao je Ivica

na kraju. – Ajde da bar zamijenimo puške, ako nisi našao municiju?!

Na početku rata sam dobio nekakav drugačiji kalašnjikov, drugačiji

od većine ostalih. Kalibar mu je bio 5.45 i teško sam za njega pronalazio

streljivo. Poslije Uskoplja nisam više imao ni za napuniti svih svojih pet

okvira koliko sam ih uvijek nosio na teren, dva puta po dva zalijepljena

širokim selotejpom, okrenuta naopako jedan prema drugom radi brže

zamjene, plus jedan posebno. Ivica je imao onu običnu 7.62 ciganku za

koju streljiva, blago nama, nije nedostajalo. Razmijenili smo na brzinu

Selo Vrdi – vrata vatikanska 25

i puške i municiju. On se vraćao prema Grudama, a meni bi gore na

Medvjedu mogao zatrebati koji metak više!

Momci iz Kažnjeničke bili su poodmakli uzbrdo kada smo mi stigli

u Nugle. Dio njih penjao se kamenitom čistinom, a dio kroz gustu

borovinu koju je naš PZO (priznajem, skraćenice je nekada zaista

teško izbjeći) s Vratinaca bio protuavionskim mitraljezima obradio

prije njihova polaska. Ove na čistini vidjeli smo odozdo kao na dlanu.

Iz borovine su se povremeno čuli zloslutni rafali. Mora da su naletjeli

na Zukine!? Želudac mi je bio zgrčen, a srce lupalo kao pomahnitalo!

Toliko o mom junaštvu! Krenuli smo i mi za njima. Išli smo rubom

šume, pedesetak metara od borovine. Nosili smo puno streljiva i to nas

je usporavalo. Dolje u Vrdima učestale su snažne topovske detonacije.

Domalo, Mariju je netko javio motorolom kako su kod vrđanskoga

groblja poginuli neki Širokobriježani, ustvari jedan da je poginuo, a

četvorica teško ranjena. Granata je pogodila ravno u bunker. Ovi iz

Jablanice i Drežnice stvarno ne odustaju! Žurilo im se izgleda da izbiju

na more prije kraja sezone kupanja, prvo u Neum, a onda i u Ploče, kako

je to oduševljeno najavljivao – ako je vjerovati novinarima i medijima

– jedan od njihovih glavnokomandirajućih, onaj nadobudni Halilović.

Noge su mi sa svakim korakom bivale sve teže i teže. Mogu li se ja

uopće popeti gore s ovim svojim jadnim i maćavim plućima? Kažu da

Medvjed ima nepunih 1 700 metara, što je za mene, za moju penjačku

kondiciju, bilo poput Mount Everesta! Ipak, nisam se dao! Uspijevao sam

čak držati priključak s prvom skupinom u kojoj je bilo sedam ili osam

najspremnijih. Nadomak završnoga uspona, dok smo prolazili pored

udoline koja se spuštala lijevo prema Pjeskulji, očuli smo pucnjavu sa

samoga vrha! Ovi iz Kažnjeničke stigli su gore i vjerojatno ga pokušavaju

preuzeti! Nastavili smo se pentrati, sada s puškama doslovno na gotovs,

kako je govorio moj kapetan iz one vojske. Barem metke ne moram

štedjeti, prostrujalo mi je kroz glavu. Ta pomisao djelovala je na mene

26 Selo Vrdi – vrata vatikanska

utješno i smirujuće, što me je prilično iznenadilo. Tako utješenom i

smirenom, vratila mi se na trenutak volja za vedrijim pristupom.

– Nama danas ni’ko ne će govorit: nemoj!, k’o što Čakiji stalno

govore! – doviknuo sam Damiru koji je hodao pet-šest metara ispred

mene.

– Ne će, ne boj se! – odgovorio mi je uz kiseli smiješak. – Danas

moreš šenlučit i rokat kolko ti duša želi!

Kružila je među nama odavno ta zajebancija „Uvik – nemoj!“. Čakija

je bio hvalisavac koji pravoga rata i borbe nije ni vidio. Ali je zato volio

izmišljati priče u kojima je on, negdje, pobio toliko-i-toliko ovih ili onih,

a pobio bi ih bio još i više – golim rukama, ako treba – da ga suborci

nisu vazda sprječavali. „Uvik – nemoj, uvik – nemoj! Ne more se tako

rat dobit, pobro moj!“, žalio se često po birtijama onima koji su ga još

htjeli slušati.

– Sve je čisto, ajte polako! – zakrčalo je ubrzo iz Mariove motorole.

Javljao mu se njegov imenjak, vođa naše prethodnice.

Kroz dvadesetak minuta i mi smo bili na samom vrhu Medvjeda.

Ili Zukinih ovdje nije ni bilo ili su klisnuli prema Golubiću prije našega

dolaska, tko će to znati. Kako god bilo, epska ratnička slava danas me

opet mimoišla. Uzalud nova puška, uzalud sve, ni metka ispalio nisam!

Momci iz Kažnjeničke obavili su svoje i mogli su se vratiti natrag, a mi

smo, prema ranijem dogovoru, ostali čuvati ovaj položaj do daljnjega.

Noću šćućureni pod liticama, danju u opreznim ophodnjama, bez

bunkera i zaklona, na kiši i hladnoći, proveli smo na Medvjedu sljedećih

četrdeset osam sati, do smjene koju smo onakvi promrzli i pokisli jedva

dočekali. Cijelo to vrijeme očekivali smo prepad tih njihovih razvikanih

Igmanskih vukova sa susjednoga Golubića, na kojem su prilikom

Selo Vrdi – vrata vatikanska 27

zauzimanja ubili dvojicu Vrđana. Bila je to prava pravcata mrtva straža!

Ja sam stalno držao metak u cijevi, što mi ranije i nije bio baš običaj.

Izvadio sam ga tek kada smo se počeli spuštati, strahujući da ću se

spotaknuti na kamenjaru i da bi moj zamijenjeni kalašnjikov mogao

slučajno opaliti. Usput, ovo spuštanje niz strmu planinu pod doslovno

punom ratnom opremom palo mi je čak teže nego penjanje. Činilo mi

se da će mi gnjati popucati!

U sljedećih dvadeset dana, sve do blagdana Svetoga Franje

početkom listopada, vodit će se ovdje prave, velike bitke, i oko ovih

vrhova i dolje na Vrdima. Saznat ćemo i za Grabovicu i za Uzdol u

međuvremenu. Medvjed će samo dan ili dva po našem silasku ponovno

pasti u neprijateljske ruke, ali će ta Zvijer, kako su Medvjed prozirno

šifrirano oslovljavali Zukini, munjevitom akcijom opet biti oslobođena.

Potjerat će naši Zukine i s preko 1 500 metara visokog Golubića, na

koji su, vjerovali ili ne, oni bili iznijeli bestrzajne topove. Obranit ćemo i

Repetitor, jedva! Poginut će ovdje ili biti ranjeni mnogi meni dragi ljudi.

Sve će završiti na blagdan Svetoga Franje ili dan poslije, kada ćemo ih

konačno odbaciti u Drežnicu.

Da nije bilo svih ovih stradanja nakon mojega osvajanja Medvjeda

bez ispaljenoga metka, meni bi se samom taj moj podvig činio još

većim. Vrdi bi bile nešto kao moja Iwo Jima, a Medvjed bi bio moj

Suribachi! Ovako ću svoje slavohlepne apetite ipak malo smanjiti: za

taj svoj podvig, što god o tome jednoga dana rekla povijest, što god

danas o tome mislili brojni među vama koji ste dokazano kurčevitiji

od mene, ja svejedno zaslužujem – ako ne cijeli vijenac – onda barem

jednu lovorovu grančicu!

Grude, 15. rujna 2015.

Ivan Šimić

 

28 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Selo Vrdi – vrata vatikanska 29

 

Selo Vrdi tijekom

hrvatsko-muslimanskog sukoba

 

Raspadom SFR Jugoslavije u lipnju 1991. godine, kada su 25. lipnja

Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost, počela je otvorena agresija

na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Samo mjesec dana prije

toga u Pologu je 7. svibnja goloruki hercegovački narod zaustavio

tenkove JNA. Tim se događajem spriječila moguća okupacija zapadne

Hercegovine, odnosno spajanje jedinica JNA iz Mostara s jedinicama

JNA u Kninu te se na taj način spasio i mogući napad na Split. JNA

napada selo Ravno u Trebinju 1. listopada 1991. kada počinje rat u Bosni

i Hercegovini. U Hercegovinu pristiže sve veći broj rezervista i četnika

iz Crne i Srbije. U dolini rijeke Neretve vode se oružani sukobi između

JNA i srpskih paravojnih jedinica na jednoj strani, te hrvatskih postrojba

organiziranih u krizne štabove i policiju na drugoj strani. U Grudama se

18. studenog 1991. osniva Hrvatska zajednica Herceg -Bosna kao odgovor

hrvatskog naroda na velikosrpsku agresiju na BIH. Već iduće godine, 7.

lipnja 1992. godine, hrvatske snage (HVO, HV, HOS) započinju prvu

oslobodilačku akciju protiv velikosrpskog agresora, koja je trajala do 26.

lipnja1992., a u kojoj je oslobođena dolina Neretve. I tada, kada se to nije

ni slutilo, započinju prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Uskoplju,

Bugojnu, Busovači i drugim gradovima Srednje Bosne. Početkom

bošnjačko-hrvatskog sukoba smatra se 23. listopada 1992. godine.

Bošnjačka politika na čelu s Alijom Izetbegovićem želi stvoriti unitarnu

BIH, a kako su u to vrijeme srpske paravojne jedinice predvođene JNA

osvojile dosta prostora u istočnoj Bosni koji su bili pod nadzorom

Armije BiH, Bošnjaci su željeli proširiti svoj teritorij na štetu trećeg,

hrvatskog naroda. Započinju sve žešći i oštriji sukobi između Bošnjaka

i Hrvata ponajprije u Lašvanskoj dolini i ostalim gradovima Srednje

30 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Bosne, a sukobi se proširuju i na dolinu Neretve, na sami grad Mostar.

Početkom svibnja 1993. godine, ABiH napada zapovjedništvo HVO-a u

Mostaru i mnoge druge važne ciljeve u središtu grada s ciljem da ABiH

pod svoju kontrolu stavi cijeli Mostar.

18. svibnja 1993. godine, Mate Boban i Alija Izetbegović potpisuju

sporazum o prekidu vatre u Mostaru, ali težnje ABiH da osvoje Mostar

i čitavu dolinu rijeke Neretve ne prestaju.

Vojni vrh Armije Bosne i Hercegovine se sastaje u Zenici 21. i

22. kolovoza 1993. godine, da bi se dogovorilo o novoj napadnoj akciji

naziva „Neretva ’93“, čiji je bliži cilj bio osvajanje sela Vrdi, u kojem bi se

Mostar našao u nemogućoj situaciji za obranu te od Mostara dolinom

Neretve doći do Neuma i tako izaći na Jadransko more.

Za ovu operaciju u dolinu Neretve poslane su postrojbe iz sastava

4. i 6. korpusa Armije BiH te pripadnici specijalnih postrojba MUP-a,

što je uz snage 4. korpusa i postrojbu za posebne namjene „Zulfikar”

bila okosnica snaga Armije BiH u toj napadnoj operaciji. U samim

pripremama za “Neretvu ‘93” dovedena su i pojačanja iz okruženog

Sarajeva (1. korpus), kako bi se ostvarila dodatna nadmoć prema

HVO-u.

Također valja napomenuti da Bošnjaci ovu operaciju nazivaju još

„Odbrana narodnih prava – Vrdi ’93.“

6. rujna 1993., Sefer Halilović izdaje zapovijed za napad na Vrde te

se od tog datuma vode se žestoki oružani sukobi između Armije BiH i

HVO-a, na području Vrda i okolice.

12. rujna, kako navodi Sefer Halilović, počinje operacija

„Neretva ’93.“

Vrdi se svakodnevno nalaze pod topničkom paljbom, ali i

pješadijskim napadima na Repetitor, Arapovo brdo, Golubić…

14. rujna, Armija BiH napada Golubić te toga dana u obrani Golubića,

pogibaju Jozo i Petar Marić iz Vrda.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 31

4. listopada na Vrde je izvršen jak topnički i pješački napad na

rajon Repetitora i Arapova brda. U teškoj borbi svoje živote na Oltar

Domovine polažu pripadnici 6. brigade HVO-a „Vitez Ranko Boban“

Grude: Vice Paradžik, Damir Logara iz Gorice, Gordan Milićević iz Sovića

te Mate Marić iz Vrda. Već sutradan, 5. listopada, u obrani Arapova

brda pogiba mladić iz Tomislavgrada, Stjepan Šapina.

Mnogi su svoje živote dali za obranu hrvatskih Vrda, mladići i muževi

od Tomislavgrada do Gruda, od Širokoga do Konjica, pa i sami Vrđani. Na

Vrdima su postrojbe HVO-a iz Gruda, Širokog, Mostara, Tomislavgrada,

razbile najelitnije postrojbe Armije BiH, poznatije pod imenom “Delta”

i “Lasta”, nanijevši im gubitke od preko 200 mrtvih. Za ove borbe 6.

brigada „Vitez Ranko Boban“ Grude, na čelu sa zapovjednikom brigade

Marinkom Sosom Zvijezdom, pohvaljena je od ministra obrane HRHB

i načelnika Glavnog stožera HVO-a. Na Vrdima su razbijene ideje

Alije Izetbetgovića o unitarnoj BiH, razbijeni su snovi Sefera Halilovića

i Zuke Ališpage o izlasku Armije BIH na Jadransko more. Vrdi su bile

ključ Mostara, ili VATIKANSKA VRATA kroz koja se nije moglo proći

zahvaljujući žrtvi naših branitelja.

Hvala svim braniteljima koji su branili Vrde i koji su ranjavani na

Vrdima jer oni zaslužuju naše veliko poštovanje!

Svakako ne bi bilo u redu završiti ovaj tekst, a ne spomenuti sve

ostale koji su poginuli ili nesretnim slučajem izgubili život u obrani

vrleti Čabulje. Tako se spominjemo Damira Anića iz Jara, Mire Spajića iz

Blaževića, Davora Šimića iz Dragićine i Denisa Jozića iz Konjica. Neka im

je laka sveta hrvatska gruda, i mi živi im možemo poručiti HVALA vam

za vašu žrtvu koju ste dali za svetu grudu hrvatsku. Vas nitko ne može

oteti iz sjećanja, tamo gdje ste poginuli stoje spomen ploče i svjedoče o

Vama i Vašem velikom djelu. Zato neka ovaj maleni tekst bude vama u

sjećanje i vama na slavu, da ostane sljedećim naraštajima, da znadu za

koga ste se borili i zašto ste život dali!

Mario Knezović

32 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Selo Vrdi – vrata vatikanska 33

 

Napadna operacija Armije RBiH na

selo Vrdi u rujnu 1993. Godine

 

Uvod

 

Nakon savjetovanja vojnog vrha Armije RBiH, održanog 21. i 22.

kolovoza 1993. godine u Zenici prišlo se realizaciji operacije „Neretva

93“ (u nekim dokumentima Armije RBiH navedena operacije naziva

se „Odbrana narodnih prava“ „ Vrdi 93“) u kojoj je najvažniji cilj bio

zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno hrvatskoj obrani Mostara),

deblokada Donje i Gornje Drežnice, deblokada puta Jablanica – Mostar,

kao i „rješavanje“ Prozora. Vojni vrh Armije RBiH, zaključio je kako je

došlo vrijeme za izvođenje veće napadačke operacije koja bi obuhvaćala

područje od Bugojna do Mostara, a u koju bi bile uključene snage 3., 4.

i 6. korpusa Armije RBiH. U samim pripremama za operaciju „Neretva

93“ dovedena su pojačanja iz okruženog Sarajeva (1. korpus), kako bi se

ostvarila dodatna nadmoć prema HVO-u. Tijekom odvijanja operacije

„Neretva 93“ postrojbe Armije RBiH počinile su zločine nad hrvatskim

civilima u Grabovici i Uzdolu.

Ključne riječi: Hercegovina, Mostar, Jablanica, Hrvatsko vijeće

obrane, Armija RBiH, Vrdi, „Neretva 93“, obrana, deblokada.

Zemljopisni položaj i stanovništvo

Na krečnjačkim zaravnima i visokim sjenovitim terasama

sjeverozapadno od Mostara s desne strane Neretve smješteno je naselje

Vrdi. Sjeverno od Vrdi prema Jablanici nalazi se kanjon rijeke Drežanke

desne pritoke Neretve u duge približno 20 km. Kanjon je na cijeloj duljini

dubok 1 000 metara, a prema Strmoglavima njegova dubina iznosi 1 500

34 Selo Vrdi – vrata vatikanska

metara. Južna strana kanjona je planina Čabulja, a sjeveroistočna Mala

Čvrsnica. U dolini Drežanke smještena su tri naselja: Gornja Drežnica u

gornjem, Striževo u srednjem i Donja Drežnica u donjem toku rijeke.

Pred zadnji rat u BiH područje Vrdi bilo je dio općine Mostar u

okviru mjesne zajednice Drežnica, naseljenog mjesta sa sedam naselja

i 31 zaseokom. Na prostoru ove mjesne zajednice naseljena mjesta su:

Donja Drežnica (sa zaseocima: Ušće, Gorica, Knežluk, Donje Selo, Žlib,

Perutac), Striževo (Striževo, Grubilas, Sveća), Gornja Drežnica (Zagreblje,

Bunčići, Poglavica, Lisičine, Draga), Vrdi (Vrdi I, Vrdi II, Zaružje, Kula,

Golemci), Kremenac (Ominje, Ćopi, Kremenac, Diva Grabovica), Donji

Jasenjani (Gornja Grabovica, Grabovica, Donja Grabovica, Sjenćine,

Čitluk, Počelje), Gornji Jasenjani (Gornje Selo, Gornji Jasenjani).

Narodnosni sastav stanovništva u važnijim naseljenim mjestima ovoga

područja, prema popisu iz 1991. godine bio je sljedeći: Vrdi ukupno

377 osoba od toga 371 Hrvat i 6 ostalih; u Gornjoj Drežnici bilo je

ukupno 1 084 osobe, od toga Muslimana 1 019, Hrvati 61, Jugoslavena

1 i ostalih tri osobe; U Striževu je živjelo ukupno 417 stanovnika, od

toga Muslimana 407, Hrvata 1, Jugoslavena 2 i 7 ostalih; U Donjoj

Drežnici bilo je ukupno 845 osoba, od toga Muslimana 692, Hrvata

128, Jugoslavena 13 i 12 ostalih.

Savjetovanje u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. godine

U Zenici je 21. i 22. kolovoza 1993. godine održano savjetovanje

oficira Glavnog štaba i komandi korpusa Armije Republike Bosne

i i Hercegovine (dalje u tekstu: A RBiH), na kojem je odlučeno da se

izvede vojna operacija pod nazivom „Neretva 93” s ciljem okončanja

blokade pod kojom je Hrvatsko vijeće obrane (dalje u tekstu: HVO)

Dervo Vajzović, Stanovništvo Mostara (1879-1991) Mostar, 2005., str. 107.

Dervo Vajzović, Stanovništvo Mostara (1879-1991), str. 107.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 35

držalo Mostar i čitavu donju Hercegovinu. Tema savjetovanja bila je:

„Najbitnija dostignuća, problemi i perspektive razvoja oružane borbe

Armije R BiH“. Savjetovanju su nazočili: zapovjednik Glavnog štaba

Rasim Delić, Sefer Halilović, načelnik Operativnog centra zapovijedanja

Glavnog štaba Zićro Suljević, članovi Glavnog štaba Rifat Bilajac i

Vehbija Karić, zamjenik načelnika Uprave rodova Zaim Backović,

načelnik Uprave logistike Rašid Zorlak i načelnik Uprave za kadrove

Sulejman Vranj, zapovjednik 1. korpusa Vahid Karavelić, zapovjednik

2. korpusa Hazim Šadić, zapovjednik 3. korpusa Enver Hadžihasanović,

zapovjednik 4. korpusa Arif Pašalić, zapovjednik 6. korpusa Salko Gušić

i načelnik Uprave rodova Mustafa Polutak. Dana 21. kolovoza bio

je nazočan i ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakir

Alispahić. Zapovjednik A RBiH Rasim Delić je tada prvi put okupio

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 76, fus nota 569 DP 1 09, Zaključci i zadaci sa savjetovanja

starješina Glavnog štaba i komandanta korpusa, održanog u Zenici 21. i 22. avgusta

1993. godine, koje je izdao Rasim Delić, od 29. avgusta 1 993. (dalje u tekstu:

Zaključci sa savjetovanja u Zenici), str. 1 ., DP 457, 21. siječnja 2004., str. 2 i 7. lipnja

2005., str. 1.

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 76, fus nota 570 DP 109, str. 1.

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 77, fus nota 571 U transkriptu savjetovanja u Zenici Sefer

Halilović se spominje kao „načelnik Glavnog štaba Vrhovne komande“, DP 405,

str. 1 . U Zaključcima sa savjetovanja u Zenici Sefer Halilović se spominje kao

„načelnik“, DP 109, str. 1.

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 77, fus nota 572 DP 1 09, str. 1 ; DP 405, str. 1 . Vidi i Salko

Gušić, 3 . veljače 2005., T. 54. Nazočni su bili svi zapovjednici korpusa, osim

zapovjednika 5. korpusa Ramiza Drekovića, DP 405, str. 1 ; Salko Gušić, 3 . veljače

2005., T. 55 56; Vehbija Karić, DP 444, T. 11 -13; Vahid Karavelić, 22. travnja 2005.,

1. 78

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda Pretresnog

vijeća, str. 77, fus nota 573 DP 109, str. 1; Bakir Alispahić, 23. svibnja 2005., T. 59.

36 Selo Vrdi – vrata vatikanska

zapovjednike korpusa A RBiH da razmotre pravce razvoja borbenih

aktivnosti na području BiH.

Zapovjednici korpusa tijekom savjetovanja podnijeli su izvješća

o stanju u njihovim zonama odgovornosti i izrazili zabrinutost u

pogledu „smjera u kojem je rat krenuo“. Sefer Halilović je u raspravi

sugerirao da „frontalni sukob“, koji je „nametnut“ A RBiH, što je to prije

moguće „završimo“, i to ubacivanjem iza neprijateljskih crta i bočnim

napadima.10 On je, osim toga, govorio o „hitno(m), brzo(m) stvaranj(u)

diverzantskih, brzopokretnih, malih postrojbi; utvrđivanj(u) dostignutih

crta; i udaranj(u) tamo gdje (ih neprijatelj) najmanje očekuje“.11

U svojem izlaganju Arif Pašalić zapovjednik 4. korpusa A RBiH

upozorio je kako „na prostoru od Mostara prema Vrdima, prema Drežnici

i Jablanici, postoji, odnosno boravi jedna bojna HVO-a čiji je zadatak,

vjerojatno, zatvaranje puta Drežnica-Vrdi-Goranci“ te predložio kako

„uz sadejstvo sa snagama 6-og korpusa i ostalim jedinicama koje se

nalaze na teritoriji 6-og korpusa postoji realna mogućnost za aktivna

borbena dejstva prema Raškoj gori, odnosno Vrdima ili od pravca

Drežnica -Vrdi-Raška gora-Goranci, u cilju oslobađanja komunikacije

koju smatram žilom kucavicom“. U nastavku Pašalić je dodao: „Naše

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 77, fus nota 574 Salko Gušić, 4. februar 2005., T. 63; Vahid

Karavelić, 21. travnja 2005., T. 1 08 i 22. travnja 2005., T. 78; DP 405, u kojem se kaže

„cilj je da nađemo takva rješenja, da nađemo ono što će zadovoljiti dalje vođenje

oružane borbe i što će obezbijediti da i dalje imamo rezultata“, DP 405, str. 1.

Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 77, fus nota 576 Arif Pašalić je prenio poruku podređenih

zapovjednika da je dolina Neretve strateško-operativni pravac koji se ne može

dijeliti, te da bi se sve postrojbe A RBiH u dolini Neretve trebale staviti pod

jedinstveno zapovjedništvo, DP 405, transkript savjetovanja u Zenici, str. 7. Rifat

Bilajac je izjavio da je u datom trenutku Konjic najvažniji pravac.

10 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 77, fus nota 577 DP 405, str. 17.

11 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 77, fus nota 578 DP 405, str. 17.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 37

je mišljenje, ako se Mostar ne otvori prema Jablanici i ne osposobi

komunikacija do početka jesenjih kiša i zime, da ćemo doći u vrlo tešku

situaciju“.12 U nastavku rasprave Salko Gušić, zapovjednik 6. korpusa

Armije RBiH kazao je: „U ovim dejstvima, volio bih poslije ovoga da

dobijem konkretne zadatke, nisam predvidio da se odmah rade Vrdi.

Angažovanje tih snaga bi prvo bilo na osiguranju maksimalnom

osiguranju Konjica i Jablanice, a tek onda bih išao napad u pravcu

Vrda“.13 Tijekom svjedočenja u Hagu Bakir Alispahić je izjavio kako se,

za njegovog boravka u Zenici, nagađalo o imenu operacije za koju je

kasnije saznao da je operacija „Neretva“.14 On je, osim toga, u svom

svjedočenju kazao da mu je Rasim Delić, nakon savjetovanja u Zenici,

rekao „da će akcijom rukovoditi lično“ Sefer Halilović i da će on imati

sve ovlasti da mobilizira zalihe i opremu, kao i postrojbe potrebne za

uspješno izvođenje tih „vojnih aktivnosti“.15

Nakon savjetovanja u Zenici, Rasim Delić je izdao dokument

„Zaključci i zadaci sa savjetovanja starješina Glavnog štaba i komandanta

korpusa, održanog u Zenici 21. i 22. avgusta 1993. godine“ koji je potom

dostavljen svim postrojbama A RBiH.16 Među zadatcima u Zaključcima

sa savjetovanja u Zenici navode se mjere u vezi s pitanjima organizacije

12 Savjetovanje u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. godine DD00. 2983 str. 5- 6

13 Savjetovanje u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. godine DD00. 2983 str. 9

14 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 79, fus nota 599 Bakir Alispahić, 23. svibnja 2005., T. 62 i 27.

svibnja 2005., T. 33; Vahid Karavelić, 19. travnja 2005., T. 107.

15 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 79, fus nota 600 Bakir Alispahić, 24. svibnja 2005., T. 7.

16 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 80, fus nota 603 Salko Gušić, 3 . veljače 2005., T. 55. Vidi DP

109 Zaključci sa savjetovanja u Zenici; Vahid Karavelić je u svom svjedočenju rekao

da taj dokument odgovara onome što je vidio i čuo u Zenici, Vahid Karavelić, 21.

travnja 2005., T. 108.

38 Selo Vrdi – vrata vatikanska

i ustrojstva, poput nepostojanja djelotvorne zapovjedne strukture i

promjene u zonama odgovornosti određenih korpusa.17

Realizacija zaključaka savjetovanja u Zenici

U svojoj knjizi Lukava strategija, Sefer Halilović kaže: „(d)io tima

(Rifat) Bilajac, (Zićro) Suljević i (Vehbija) Karić izlazi prvog septembra

1993. godine da zajedno sa Namikom Džankovićem i Hasanpašićem

izvrši pripreme za smještaj jedinica u rejonu Jablanice jer je plan

izvođenja operacije predviđao njihovo angažovanje na pravcu: selo

Vrde – Lištica“.18 Sefer Halilović u spomenutoj knjizi dalje kaže kako je

Inspekcijski tim sastavio dokumente koji su bili potrebni za provedbu

operacije pod nazivom „Neretva-93“, da je Rasim Delić sve ovjerio

svojim potpisom i pečatom, poslije čega su izašli na teren.19

Prema haškom svjedočenju Zakira Okovića, kada je Sefer Halilović

govorio o „operaciji“, nazivao ju je „Odbrana narodnih prava“ „ Vrdi

93“.20 Zakir Oković je dalje u svom svjedočenju kazao kako je Sefer

Halilović rekao i to da je Glavni štab odobrio „operaciju“.21 Po njegovim

riječima Sefer Halilović se nije bavio konkretnim zadatcima poput „ko

će šta raditi i ko će na kom pravcu napadati“,22 samo je objasnio značaj

17 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 80, fus nota 605 DP 109, str. 4, par. 10.

18 Sefer Halilović, Lukava strategija (treće dopunjeno i prošireno izdanje) Sarajevo

1998., str. 133 ; Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005.,

Presuda Pretresnog vijeća, str. 76, fus nota 768 DP 281, str. 2.

19 Sefer Halilović, Lukava strategija., str.133; Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-

48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda Pretresnog vijeća, str. 1 03, fus nota 801 DP 281,

str. 2.

20 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 116, fus nota 934 Zakir Oković, 16. ožujka 2005., T. 12.

21 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 116, fus nota 935 Zakir Oković, 15. ožujka 2005., T. 62.

22 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 116, fus nota 936 Zakir Oković, 15. ožujka 2005., T. 62.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 39

„operacije“; oficiri nižeg ranga davali su zadatke u sklopu „operacije“.23

Zakir Oković je u svom svjedočenju dalje naveo kako su zapovjednici

različitih pravaca dobili konkretne zapovjedi; Zakir Oković je od

Zulfikara Ališpage dobio konkretne zadatke za 2. samostalni bataljon.24

Pravac napada 2. samostalnog bataljona bio je „pravac Vrdi (…) ili

antene“.25

Dana 10. rujna vojnici 9. brigade Armije RBiH iz Grabovice krenuli su

u borbu sa HVO-om. Trebalo je da pješke dođu do Drežnice i zatim na

brdo iznad Drežnice koje su trebali napasti.26 Prema riječima Ahmeda

Kalimana, Ramiz Delalić je postrojio vojnike i tražio dragovoljce za

borbu.27 Ahmed Kaliman „osjećao se depresivno” zbog toga što je vidio

leševe mještana nakon počinjenog zločina A RBiH nad Hrvatima u selu

Grabovica, pa je ostao s još nekoliko pripadnika izviđačke postrojbe.28

Oni su ostali u Grabovici do povratka vojnika koji su otišli u borbu.29

Vojnici 9. brigade koji su išli u borbu krenuli su pješke prema selu Vrdi.30

23 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 116, fus nota 937 Zakir Oković, 16. ožujka 2005., T. 12.

24 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 11 6, fus nota 939 Zakir Oković, 1 5. ožujka 2005., T. 3 0, 59,

62-63.

25 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 116, fus nota 941 Zakir Oković, 15. ožujka 2005.. T. 30.

26 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 117, fus nota 954 Erdin Arnautović, 14. veljače 2005., T. 65.

27 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 167, fus nota 1485 Ahmed Kaliman, DP. 285, par. 16.

28 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda Pretresnog

vijeća, str. 1 67, fus nota 1 486 Ahmed Kaliman, DP. 285, par. 1 6. Erdin Arnautović

je naveo da je u Grabovicu otišao 11 . rujna zbog toga što je tamo bilo vojnika

kojima je možda trebala logistička podrška, Erdin Arnautović, 1 4. veljače 2005.,

66. 66.

29 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 67 fus nota 1 487 Ahmed Kaliman, DP 285, par. 1 7. Ahmed

Kaliman misli da su se drugi vojnici vratili iz borbe iste noći, ibid.

30 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 67 fus nota 1 488, Nedžad Mehanović, 1 6. veljače 2005.,

40 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Svjedok D, pripadnik 9. brigade, u svom haškom svjedočenju kazao je

da su se ujutro 11. rujna vojnici 9. brigade popeli uz planinu do mjesta

Vrdi zbog napada na „antenu“.31 Nedžad Mehanović, vojnik 9. brigade,

u svom svjedočenju je kazao da su se postrojbe vratile u selo iznad

Drežnice uvečer nakon što je već pao mrak;32 a nakon što su ondje

prenoćili, krenuli su na planinu Medvjed radi druge operacije.33 Prema

riječima svjedoka D, te postrojbe su 12. rujna napale Golubić.34

Dana 11. rujna, Zulfikar Ališpago je „svojim snagama“ izdao zapovijed

za napad, u kojoj u uvodu kaže:35 „Odlučio sam da provedem operaciju:

„ODBRANA NARODNIH PRAVA“ „VRDI 93“ osnovna zamisao je da

uvodeći svoje snage u dva pravca razbijem snage agresora još u rejonu

razmještaja. U nastavku zapovijedi navode se dva pravca i zapovjednici

8. 1 8. Pretresno vijeće napominje da je Nedžad Mehanović naveo da se selo zove

“Vrda.” Međutim, u svjetlu dokaza o borbenim operacijama na području sela

Vrdi i činjenice da je to selo u neposrednoj blizini Grabovice (vidi DP 131 , karta),

Pretresno vijeće konstatira da je svjedok najvjerojatnije mislio na selo Vrdi. Nedžad

Mehanović je naveo da se nije vratio u Grabovicu nego je nastavio prema brdu

Medved, odakle su se vojnici vratili za Sarajevo, Nedžad Mehanović, 1 6. veljače

2005., T. 1 9. Ahmed Kaliman je u svom iskazu rekao da su se vojnici 9. brigade svi

zajedno vratili u Sarajevo. On nije ništa rekao o tome da li su se vojnici koji su otišli

u borbu u stvari vratili u Grabovicu, Ahmed Kaliman, 22. ožujka 2005., T. 1 06. Za

dokaze o tome kada su se vojnici vratili u Sarajevo, vidi Dio IV.C.7 supra.

31 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 118 fus nota 961 Svjedok D, 22. veljače 2005., T. 65.

32 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 118 fus nota 962 Nedžad Mehanović, 16. veljače 2005., T. 19.

33 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 118 fus nota 963 Nedžad Mehanović, 16. veljače 2005., T. 19.

34 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 118 fus nota 964 Svjedok D, 22. veljače 2005., T. 65.

35 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 11 9 fus nota 971 DP 503, Zapovijed za napad, koju je

izdao zapovjednik SO za P.N. pri ŠVK Zulfikar Ališpago 11 . rujna 1 993., u vezi s

operacijom “Odbrana narodnih prava – Vrdi 93”.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 41

odgovorni za svaki od tih pravaca.36 Pod prvim pravcem navode se

vojnici 2. samostalnog bataljona i „Ćelina“37 postrojba. Svaka postrojbe

dobila je pismenu zapovijed s konkretnim zadatkom.38

Prema kasnijem izvješću Adnana Solakovića i Zakira Okovića

poslanom 1. korpusu 11. rujna, „(n)a osnovu insistiranja Komande

bataljona 11. 09. 1993. godine izvršeno je komandantsko izviđanje reona

Vrdi (koji je bio i cilj operacije)”.39 Zakir Oković je u svom svjedočenju

kazao da je u borbenim aktivnostima na području Drežnice, koje su

počele 14. rujna, 2. samostalni bataljon bio angažiran sljedećih dana.

Kraj operacije Armije „Neretva 93“ 16. – 20. rujna

Drugi samostalni bataljon je 17. rujna, uz pomoć pripadnika 9.

brigade i odreda „Zulfikar“, stigao na odredište i zauzeo Golubić.40

Drugi samostalni bataljon, 9. brigada i odred „Zulfikar“ su 18. rujna

sudjelovali u borbi na području Medvjeda.41 Mustafa Kadić je u svom

svjedočenju kazao da su vojnici 2. samostalnog bataljona, nakon što su

u zoni borbenih djelovanja na planini proveli dva dana i jednu noć,42 u

36 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 11 9 fus nota 972 U toj zapovijedi se kaže da će Irfan Masleša

zvani Braco zapovijedati prvim pravcem, a da će Mehemed Ćorić zapovijedati

drugim pravcem.

37 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 119 fus nota 973 DP 503, revidirani prijevod, str. 2.

38 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 119 fus nota 974 Zakir Oković, 15. ožujka 2005., T. 79 i 81.

39 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 20, fus nota 980 DP 270, izvješće od 25. rujna 1 993., str. 2;

Zakir Oković, 15. ožujka 2005.. T. 84.

40 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 125, fus nota 1026 Zakir Oković, 15. ožujka 2005., T. 86.

41 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 125, fus nota 1027 Zakir Oković, 15. ožujka 2005.. T. 86-87.

42 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 25, fus nota 1 028 Mustafa Kadić je u svom svjedočenju

rekao da se ne sjeća kako se ta planina zvala. Mustafa Kadić, 10. ožujka 2005., T. 8.

42 Selo Vrdi – vrata vatikanska

toku noći 18. rujna vratili se u Grabovicu. Kamionima koji su ih ondje

čekali odvezeni su prvo do baze odreda „Zulfikar“, a potom u Sarajevo.43

Kada je 2. samostalni bataljon stigao u Grabovicu, 9. i 10. brigada su

već otišle s tog područja.44 Zakir Oković je u svom svjedočenju rekao

da je Zulfikar Ališpago izdao zapovijed za utvrđivanje položaja koje

su te postrojbe zauzele i izvlačenje borbenih postrojbi. On je u svom

svjedočenju kazao da je 2. samostalni bataljon također povučen nakon

što su se vojnici 9. i 10. brigade povukli.45

Dana 20. rujna, Sefer Halilović je, s ciljem koordinacije obrambenih

borbenih aktivnosti u Vrdima i Voljevcu, uključujući razmještaj

dodatnih snaga, Salku Gušiću i Zulfikaru Ališpagi izdao zapovjed.46 U

uvodnom dijelu te zapovjedi kaže se sljedeće: 47 „Situacija na Vrdima se

jako komplikuje, jer niste izvršili naređenje o upućivanju jedinice jačine

150 ljudi za držanje dostignute linije, a i pored upornog nastojanja da

se sa Vama sretnem i razriješim to, i neka druga pitanja, nažalost nisu

dali rezultat“. 48

43 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 125, fus nota 1029 Mustafa Kadić, 10. ožujka 2005., T. 8, 28.

44 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 25, fus nota 1 030 Zakir Oković, 1 5. ožujka 2005.. T. 88;

Mustafa Kadić, 10. ožujka 2005., T. 28.

45 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 25, fus nota 1 031 Zakir Oković, 1 5. ožujka 2005.. T. 87.

Zakir Oković je u svom svjedočenju rekao da mu je njegov zapovjednik rekao da

je 2. samostalni bataljon trebalo da ostane na tom području, ali da je taj bataljon

obavio zadatak i da treba ići kući, Zakir Oković, 15. ožujka 2005.. T. 88.

46 Republika Bosna i Hercegovina, Štab Vrhovne komande OS R BiH Sarajevo, Str.

Pov Broj: 001/255, Sarajevo, 20. 9. 1993. godine

47 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 26, fus nota 1 036 DP 1 27, zapovijed Sefera Halilovića Salku

Gušiću i Zulfikaru Ališpagi od 20. rujna 1993.

48 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 26, fus nota 1 037 U dokumentu na b/h/s piše “Vrdima”, što

je u prijevodu DP 1 27 na engleski prevedeno kao “Vrda”, a u prijevodu DP 1 26 kao

“Vrdi”.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 43

U skladu s tom zapovjedi,49 Salko Gušić je 20. rujna 45. brigadi izdao

zapovijed za poduzimanje potrebnih mjera u Vrdima. U uvodnom

dijelu te zapovjedi stoji: „Situacija na Vrdima se jako komplikuje, jer niste

izvršili dogovor sa načelnikom ŠVK…“ 50 Tom borbenom zapovjedi od

45. brigade traži se da pošalje 150 ljudi za utvrđivanje položaja zauzetih

u nedavnim borbenim djelovanjima.51 Ta postrojba trebala se javiti

Zulfikaru Ališpagi, „Komandantu Odreda za posebne namjene ŠVK“ u

području Donje Jablanice.

U izvješću 6. korpusa upućenom Seferu Haliloviću, koji je poslano

toga dana, zamjenik zapovjednika 6. korpusa Bahrudin Fazlić naglašava

da su jedine raspoložive snage one iz „OG Istok“. U izvješću se, osim

toga, kaže i da zapovjednik tog pravca, Enver Zejnilagić, smatra daljnje

akcije besmislenim.52

Daljnja borbena djelovanja i sporazum o prekidu vatre

Dana 16. rujna, nakon što su član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović

i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 14. rujna u Ženevi potpisali

Zajedničku deklaraciju, Glavni štab A RBiH izdao je zapovijed svim

postrojbama da 18. rujna u 12 sati obustave sva borbena djelovanja

protiv HVO-a.53

49 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 126, fus nota 1038 Salko Gušić, 4. veljače 2005., T. 5.

50 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 26, fus nota 1 039 DP 1 26, zapovijed Salka Gušića

zapovjedniku 45. brigade od 20. rujna 1 993. U originalu na b/h/s piše „Načelnikom

ŠVK“, DP 126, str. 1.

51 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 126, fus nota 1040 Salko Gušić, 4. veljače 2005., T. 4.

52 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 26, fus nota 1 042 DP 1 28, izvješće zamjenika zapovjednika

6. korpusa Bahrudina Fazlića Seferu Haliloviću od 20. rujna 1 993., str. 1 ; Salko

Gušić, 4. veljače 2005., T. 5-6.

53 Republika Bosna i Hercegovina, Štab Vrhovne komande OS R BiH Sarajevo, Broj:

1/297-301, Sarajevo, 1 7. 9. 1 993. godine Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT44

Selo Vrdi – vrata vatikanska

Dana 17. rujna, zamjenik zapovjednika Glavnog štaba Armije

RBiH Stjepan Šiber je, u ime Rasima Delića, izdao zapovijed kojim se

proglašava prekid vatre između A RBiH, VRS i HVO-a. Taj dokument

je nastao nakon međunarodne mirovne konferencije na kojoj su Alija

Izetbegović, Slobodan Milošević, Momir Bulatović i Radovan Karadžić

16. rujna u Ženevi potpisali Zajedničku deklaraciju.54 U zapovijedi je

traženo da se vatra prekine najkasnije do 18. rujna.55

Salko Gušić je u svom svjedočenju kazao kako HVO 18. rujna nije

prestao s pucnjavom.56 Nije, međutim, mogao reći tko nije poštivao

prekid vatre, HVO ili A RBiH.57

Neovisno o zapovjedi o prekidu vatre 23. rujna, Sefer Halilović je

zapovjedniku 1. korpusa zapovjedio da pripremi tri satnije za upućivanje

na ratište Vrdi.58 Vahid Karavelić je u svom svjedočenju kazao da je

počeo organizirati taj bataljon, ali da zbog izvjesnih problema nikad

nisu otišli i nedugo nakon toga završena je operacija „Neretva“.59 Bez

01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda Pretresnog vijeća, str. 1 27, fus nota 1 045

DP 1 60, zapovijed za prekid vatre od 1 6. rujna 1 993., koje je potpisao zamjenik

zapovjednika Stjepan Šiber (za zapovjednika), str. 1 ; Salko Gušić, 4. veljače 2005.,

52. 51-52.

54 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 27, fus nota 1 046 DP 3 91, zapovijed za prekid vatre od

17. rujna 1 993., koje je (za zapovjednika) potpisao zamjenik zapovjednika Stjepan

Šiber, str. 1; Vahid Karavelić, 21. travnja 2005., T. 75.

55 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 127, fus nota 1047 DP 391, zapovijed, str. 2.

56 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 127, fus nota 1048 Salko Gušić, 8. veljače 2005., T. 88-89.

57 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 127, fus nota 1049 Salko Gušić, 4. veljače 2005., T. 52.

58 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 27, fus nota 1 050 DP 3 89, zapovijed koju je Sefer Halilović

izdao zapovjedniku 1. korpusa od 23. rujna 1993.

59 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 27, fus nota 1 051 Vahid Karavelić, 20. travnja 2005.,

108. 108.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 45

obzira na to, Vahid Karavelić je 24. rujna zapovjedio zapovjedništvu

9. brigade da pripremi satniju od 125 vojnika za upućivanje u Vrde.60

Ramiz Delalić je u svom svjedočenju kazao kako je izvršio tu zapovijed

i poslao tu postrojbu.61

Dana 29. rujna, Rasim Delić je zapovjednicima 4. i 6. korpusa, kao

i Seferu Haliloviću osobno, poslao zapovijed u kojoj kaže da borbena

djelovanja protiv HVO-a moraju prestati 30. rujna u 18 sati.62

Zaključak

Glavni cilj operacije Armije RBiH „Neretva 93“ deblokada Mostara

preko sela Vrdi nije postignut jer postrojbe Armije RBiH nisu uspjele

poraziti HVO u selu Vrdi, što je onemogućilo daljnje vođenje operacije.

Prema navodima Armije RBiH, operacija „Neretva 93“ službeno

je prekinuta 4. listopada 1993. godine, no napadi Armije RBiH na

mostarskom području su se i dalje nastavili kroz listopad 1993. godine,

posebice prema položajima postrojba HVO-a u Vrdima koje su se uspjele

oduprijeti napadima Armije RBiH i obraniti područje sela Vrdi vrlo

značajnog za obranu područja pod nadzorom HVO-a u Hercegovini.

Željko Raguž

Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH

60 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 1 27, fus nota 1 052 DP 3 95, zapovijed Vahida Karavelića

Zapovjedništvu 9. brigade (na ličnost Ramiza Delalića) od 24. rujna 1993.

61 Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda

Pretresnog vijeća, str. 127, fus nota 1053 Ramiz Delalić, 18. svibnja 2005., T. 25.

62 Republika Bosna i Hercegovina, Štab Vrhovne komande OS R BiH Sarajevo, Broj:

1/297-353, Sarajevo, 29. 9. 1 993. Godine, Predmet SEFER HALILOVIĆ br.: IT-01-

48-T 1 6. studenoga 2005., Presuda Pretresnog vijeća, str. 1 27, fus nota 1 054 DP

469, zapovijed Rasima Delića 4. i 6. korpusu, te Seferu Haliloviću, od 29. rujna

1993., u vezi s obustavljanjem borbenih djelovanja protiv HVO.

46 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Selo Vrdi – vrata vatikanska 47

 

Selo Vrdi i njihova vrata

 

Vrdi su uvijek stajali na svom visu. Ni mrvu više ni manje. Nad njima

je svojim najvećim visovima bdjela Čabulja, a niz Jelicu su se uvijek

spuštali Neretvi. Mirnim su pogledom gledali spram Prenja i njegovih

visokih sela. Nikada nisu htjeli tuđe, i nikada nisu bježali sa svoga.

Koliko su se god unazad sjećali, ni jedan ih rat nije zaobišao. Svaki se

vodio na njima, a oni su radili svoj posao i usput se branili. Tako je bilo

i u tim teškim danima 1993. Ni jedna kuća nije napuštena. Tek su otišla

nejaka djeca i s njima majke. I to ne dalje od Mostara, a neki samo do

Podčabulje i Goranaca. Da su tu, da sve čuju i da se čim prije vrate.

I ova je pjesma nastala zahvaljujući sjećanju nejakog djeteta. Sve

to što se događalo usjeklo se u njegovu dušu. I nikada ne će izići iz nje.

Za kratko je ta duša otvorila prozore svoga sjećanja, jer nema se čega ni

stidjeti ni bojati. Otvorila je svoju prvu čitanku i čita priču o boru koji

je uvijek zelen i mlad.

O svem se uvjerio i sv. Franjo Asiški, jer se sve to događalo oko njegova

spomendana. U Božjoj prirodi. Stajalo selo i nije se dalo protjerati, nije

dalo svoju kuću, svoj kokošinjac, svoju staju. Ginulo je selo za svoje

ognjište, za svoje klance, svoje planinsko stanje, svoja brda koja su ga

iznjedrila i stoljećima zorom budila i večeri uspavljivala.

Vrdi od davnina stoje poput prirodnih vrata. Mnogi su ih htjeli

otključati, ali ključa nisu imali. I te su ih kasne jeseni pokušali otključati,

svim i svačim, na koncu su ih htjeli probiti, slomiti, razvaliti, htjeli su da

vrata više ne bude. No vrata su ostala i sačuvala selo, ljude, sačuvali su

sve što susretneš kad imaš sreću kroz njih proći.

48 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Po tom strmom rubu iza kojeg je selo, sve te noći poslije tih silnih

bojeva 1993. ćarlijaju vjetri i pričaju priču o ljudima koji su držali ključ

u rukama i nisu ga dali. O ljudima koji su trebali već davno iskopati

usađeni krumpir, ali evo, preče je bilo ginuti, morali su stati pred svoja

vrata i braniti ih. I ta strma crta koja stoji ponad sela gleda svake godine

4. listopada kad se mnoštvo skupi i slavi sv. misu za poginule branitelje

Vrdi i sklope ruke. Moli iz dna srca i duše.

A Vrdi rade svoj posao kao da se ništa nije dogodilo. Samo ponekad

pogledaju prema svojim vratima i svega se sjete. I to ne žele zaboraviti.

 

Fra Ante Marić

 

Selo Vrdi – vrata vatikanska 49

 

Svim palima za slobodu Hrvatske

 

Opet su svanula jutra u kojima se pogled dizao prema nebu. Tražio

se odgovor na pitanje, a nebo je samo šutjelo. Šutjelo je i polje, šutjela

su brda što su se već navikla družiti s visinama. Išle su sprovodne

povorke predvođene polomljenim svijećama naše mladosti. Na rukama

djevojaka mirovale su krunice bojovnika. U korak su išli duboka tuga i

vječni ponos očeva i majki. Sestre su tužno cvilile, a mala su djeca tek

ponešto shvaćala.

U tim su sprovodima poginulih branitelja bile sve stranice povijesti,

a narod je zastao i dovršavalo se ispisivanje ove posljednje, ove koja

nam trenutno pripada. Počneš li tu knjigu hrvatske povijesti unatrag

listati vidiš da je sva ispisana krvlju. Neizbrisivom krvlju mučenika i

samoprijegornika ovoga naroda. Stranica na stranicu, a krv je još na

njima svježa, još topla, još se pjeni ljubavlju i željom da joj Domovinu

nitko živ iz zagrljaja ne istrgne. Uz lijesove su stupali hrvatski vojnici,

suborci naših poginulih. Na odjednom izraslim bradama, na tako naglo

nastalim borama, očitavaš one posljednje trenutke što su ih zajedno

preživljavali na onoj zadnjoj i prvoj crti. Crti obrane svog doma i

ognjišta.

Ta crta ide kroz dušu, kroz srce, ide kroz dan, ide kroz život!

I kako onda možeš ne biti na njoj?!

Samo u slučaju da nemaš duše, da nemaš srce, da nemaš svoj dan,

da nemaš svog života!

I prečesto gubimo vrijeme na one bez duše, bez srca, bez dana, bez

života. Svako naše selo, svaki naš grad ima što i duša i srce imaju. Kojima

50 Selo Vrdi – vrata vatikanska

se ova crta provukla kroz svaku njihovu misao. Njih imajmo pred očima.

Njih pogledajmo u oči. Stanimo na tren pred njihove slike iza kojih

su oni. I oni imaju svoju majku, svog oca, imaju svoje supruge, svoju

djecu, oni imaju svoje zabave, svoje male ljudske sreće i zadovoljstva.

Oni imaju svoju volju za životom, imaju svoj strah pred smrću. Sve su

oni to zakačili na svojoj hrvatskoj kapi, sve zbili u svoj dragovoljački

ranac i krenuli s prstom u uhu. Družili se s istokom, jugom, sjeverom,

zapadom. Postali su jedno sa svojim planinama, i najsretniji bili kad su

bili na najvišim vrhovima, čuvajući odatle sve svoje, budno bdijući dan

i noć, po kiši i snijegu, po buri i studeni, podnoseći sve tegobe žege

ilinštaka.

U korak su išle sprovodne povorke. Na rukama bojovnici što i mrtvi

strepe da crte ostanu sačuvane i neprobijene. S tih se sprovoda teško

vraća kući. Čovjek bi želio zauvijek ostati s njima pod njihovim pinijama,

čempresima, ostati i pupati s njihovim platanima, i opadati s lišćem

njihovih jasenova. Najvjerniji im ostanu njihovi križevi, a uz rame su

svijeće. Sve slično odjevene. U prekrasne crveno-bijelo-plave svilene

haljine, ukrašene hrvatskim grbovima voštanim miluju zemlju za koju

su poginuli. A hrabri nam bojovnici u rukama nose sva slobodna sela

koja su dušmani htjeli spaliti, puštaju nas da klečimo u svim crkvama

koje su sačuvali, slobodu natrag vraćaju u sve gradove što je dušmanin

pomislio da nam ih je oteo. Ponosni su na Kupres, u Livnu pjevaju

pjesme pobjednice, ne daju zaboraviti našeg Mostara, u očima im vidiš

Uskoplje, Bokševicu, vidiš da nikada ne će zaboraviti Kruševa, Slipčića,

na Golim su Brdima i Rujevu Dolu kao kod kuće, s tugom im pada

spomen na Jablanicu i Konjic, na Gubavici još pamte svoje položaje, na

spomen Ševaš Njiva poteku im suze. S burom su se zauvijek sprijateljili

s Čabuljom i Čvrsnicom, a Rosulje i Vrdi ne će im nikad iz duše.

Za Božić nam u rukama podrhtavaju njihove fotografije. Gledamo

se, želimo jedni drugima uzviknuti: Čestito i blagoslovljeno! Oni neušto

Selo Vrdi – vrata vatikanska 51

samo gledaju, pa im iz dubine duše velim: Vitezi naši, hvala Vam za

ovaj i sve ove Božiće. Samo ste nam Vi omogućili da možemo zapaliti

božićnu svijeću, da nam božićne pšenice u miru rastu. Zar Vam to itko

i ikada smije zaboraviti, ili spomen na Vas smetnuti?!

 

Fra Ante Marić

 

52 Selo Vrdi – vrata vatikanska

4 Selo Vrdi – vrata vatikanska

 

Pjesmo moja, pjevam te zbog toga

Zbog svog jadnog puka umornoga

Dobro znadem da sve vidiš, Bože

Ali šutit više se ne može

Cujem kako place svaki kamen

Ne gubite od pov’jesti znamen

Sad osjecam potrebu golemu

Istinu ti kazat ja o svemu

Što postaše naše selo Vrdi

Što izdrža ovaj kamen tvrdi

Mnogo pjesmi sad na sv’jetu ima

I u njima dosta neistina

Ja vam ne cu neistinu reci

Svjedocit ce suze što ce teci

Male Vrdi pod Cabuljom stoje

Velik dio domovine moje

To je selo malo, šumovito

Tiho, mirno, ali ponosito

Cvrsta stijeno Cabulje i Vraca

Domovino naši’ nam otaca

Jednom stranom na planinu gleda

S druge strane Drežnici se ne da

Turci ovdje nikad nisu bili

Tako kažu ovi što su živi

Po tebi oduvik vile gaze

A Vr_ani uvik na te paze

Naši ovdje došli su odavno

I od tada poce doba slavno

Hrvati se ovdje nastaniše

A za druge mjesta ne bijaše

Prvo malu crkvu sagradiše

Pa se svome Bogu pomoliše

Te Petra i Pavla odabraše

Kao svete zaštitnike naše

Da nam smanje svaku našu muku

Da nam Bogu šalju preporuku

Oduv’jek su ovdje glavna bila

Prvo crkva pa derneka sila

Još od prica vila i hajduka

Tu se radi, tu se cuje buka

Živjelo se lako nikad nije

Svaki covjek ore, kopa sije

Život nikad nije bio zgoda

Još kad trefi kakva nepogoda

Moraš hranit djecu teškom mukom

Sve nacinit ti sa svojom rukom

Ako li je odvec to tegoba

Onda bi se sazivala moba

4 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Pola bi se sela okupilo

I posao teški obavilo

Svaki vrta ovdje ime nosi

Kud su nekad naši išli bosi

Nabrojat cu ovdje samo neka

Pomoc trebam sjecanja daleka

‘Ko to znade bolje od mog dida

Preživila mnogo glava sida

Pripovidi mjesta koja znadeš

Neka cuje ova naša mladež

Kud krociše svi njihovi preci

Ceg se sjecaš, de, ti meni reci

Oj, unuce, diko moja mila

Naziva je ovde prava sila

Ja cu kazat, a ti sad zapiši

Kuda nekad skupa mi smo išli

Pocet cu od brda Arapova

Ispod njega su ti mjesta ova

Iz Drežnice putem na ovamo

Pištet i Vitreni kuk je tamo

Odluciš li još i dalje poci

Na sred Drage ugledat ceš Moci

A iz Drage možeš prema Strugi

I na Kulu ovo put je drugi

Ako ne ceš poci ti ovuda

Docekat ce tebe ova gruda

Makadama Vlacinu kad pro_eš

Becaruši morat ceš da do_eš

Dalje prema Brigu samo ravno

Crkva ovde stoji još odavno

Još podalje na ovome putu

Doci ceš ti na Željetuš ljutu

Ako ne ceš ti u ova mjesta

Ajde onda pokraj Barevišta

Uz Strninu kraj Jurinog doca

Pa Osoje zadivena koca

Da se zimi ovdje vidi cesta

Da ti znadeš za auta mjesta

Arapova stanina ce doci

Na Vratince ako ceš ti poci

Nema toga ‘ko se ovdje rodi

Da ga srce u Vrde ne vodi

Da ne duljim, milo dite moje

Imaš ti još pisat pisme svoje

Ja o tome ne znam puno toga

Pa cu pricat malo jada svoga

Svako mjesto svoju pjesmu ima

Evo naše neka kaže svima

Što se zbilo u prošlome ratu

Nestadoše momci u svom cvatu

Jedan dio Domovniskog rata

Gdje su Vrdi vatikanska vrata

Svaka prica imade heroje

U Vrdima mnogo ljudi to je

Neistina ako bude koja

Nek mi sudi, Bože, ruka tvoja

Pocet cu vam devedeset druge

Jako cudne i godine duge

Prvo Srbi svoje dovedoše

Al’ se naši tome ne dadoše

Prva žrtva Blaž Kukic je bio

Na straži je život izgubio

Selo Vrdi – vrata vatikanska

Jasenjani bili mjesto kobno

Gdje su Pušku ubili nam zlobno

Žena Janja gorko sada jeca

Oko nje se okupila djeca

Njih sedmero bez oca ostaše

Te u majku nijemo pogledaše

A ona ih skuplja oko sebe

Bol u srcu ko da nožem grebe

Tužno li je gledati ih tako

Vidit ovo nikom ne bi lako

Put naš posta još i više bolan

Napusti nas Carapina Stojan

Na Rošcima život izgubio

U glavu ga geler pogodio

Nije mrtvo tilo nosit lako

Stojan mrtav kod njih osta tako

Žena Šima sama je ostala

Nije sa njim potomstvo imala

A Matiju majku sada mole

Oprosti nam tvoga sina Stole

Vidjeti ga mrtva barem sada

Pola vaših nestalo bi jada

Bog je htio da se desi tako

U nesreci ode Maric Branko

To se zbilo na cesti kraj vode

Carapina Dragan sa njim ode

Kad je život izgubio Branko

Uz Ivicu Marijan je plako

A Ilki i Luki od Dragana

Otvori se sad života rana

Grijeh bi bio pripisat krivicu

Mi poslani nismo za pravicu

Vec za oprost podjednako svima

I utjeha biti žalosnima

Mnogo ovde metka ne opali

A Srbi se u bježanje dali

Al’ nesreca nama do_e veca

Godina je devedeset treca

Tuga poce kad ostasmo s njima

Sve do jucer naša braca mila

Kažu naši to su loši gosti

Ti ga hraniš, on ti lomi kosti

Napravismo i pogrešku kletu

Turci nam se po stožeru metu

Oni su to iskoristit znali

I u naša le_a zapucali

Sve se ovo jako brzo zbilo

Skloni nejac, to je prvo bilo

Neka znaju oni što su vani

Herceg Bosna da se ovde brani

Muslimani silno udariše

Pocele su naše suzne kiše

Miru više ovde nema mjesta

Skloni djecu, nek se pravi cesta

Uz Osoje šumu oboriše

Obitelji u bijeg posladoše

Ostadoše naši momci tvrdi

Odgoji ih majka selo Vrdi

Turcin navro hoce tu da u_e

Navro hoce ono što je tu_e

Hoce uzet našu rodnu grudu

Izbijte si tu ideju ludu

Selo Vrdi – vrata vatikanska

Ta i sama Cabulja vec znade

Koje na nju treba stat celjade

Ne cete vi ovde nikad prodrit

Znajte da ce Cabulja vas proždrit

Velik otpor naši su davali

Ali dalje ne bi izdržali

Kad je sve vec uhvatila nemoc

Bog nam šalje Gru_ane u pomoc

Sad i nama sija jedna zvizda

Koja nikad ne ce da nas izda

Al’ to nije zvizda sa nebesa

To je zvizda od krvi i mesa

Jaka garda bodu kao ose

Predvo_eni od Marinka Sose

Vitez Ranko Boban nose ime

Svaki od njih ponosi se time

Hrabri momci i još bolji ljudi

Dobar Gru_an taj ne m’jenja cudi

Donesoše vojno znanje svoje

Brane kuce i moje i tvoje

Svoju pomoc dali su nam prvi

Postadosmo braca mi po krvi

Kazat cu vam kada su stradali

I kako su oni život dali

S nama oni ginuli su casno

To neka je svima sada jasno

A da bude sve u službi vjere

Crkva šalje najbolje bisere

Biseri su vojni kapelani

Od biskupa što su nam poslani

Jedan od njih i u Vrde do_e

Kalvariju s nama on da pro_e

Mikulicu Vinko neka znadeš

Prijatelje ovde da imadeš

Poce ovo mjeseca devetog

A na tocan datum cetrnaestog

Golubic nam tužnu pricu krije

Sad je znadem srce lakše bije

Petar Maric grdno ranjen biva

Krv je iz njeg pocela da liva

On je ranjen u prsa široka

Prepad su im ucinili s boka

Rukom drži svoje smrtne rane

Al’ ne može, krvi na sve strane

On se spušta krv još veca pala

Kroz pulover što mu mati dala

Umirucim glasom k’o da reži

Daje drugu bombe, vice, bježi

U ocima nema truni straha

Ali rukom nema više maha

U panici krv se njima sledi

Kad skontaše da Joca ne sjedi

Maric Jozo samo tako osta

Vec crvena košulja mu posta

Metak pro_e glasa ne izusti

I svoj život on tako ispusti

Maric Jozo, Tomica mu žena

Teška li je sada sudba njena

Sama ceš se ti kroz život borit

Još i dvoje djece ceš odgojit

Tu nam ljudi tako izginuše

Tek im posl’je kosti razmjeniše

Selo Vrdi – vrata vatikanska

A Golemac Karlo i Marinko

Uciniše to što ne bi ni’ko

Preživjeli niz liticu skacu

Pobjec moraš turskome koljacu

Došli Turci glave da im skrate

Još se cuje, ustašo, poznam te

Nekako su odatle skocila

Pa u strahu tako do tocila

A pas Perin odmah kuci sašo

Da bi njemu crnu majku našo

Cim ga vidje Zora vrisnu: Pero

A Dik vec se na stranu okreno

I Stipanu tada jasno biše

Da voljenog Pere nema više

Ovo znadem da se zbilo ‘vako

Pripovidi covik dok je plak’o

I Široki bio tu je s nama

I do neba hvala svima vama

Pomoc’ došli i vi ste u Vrde

Krv i vaša prolila se ovde

Poslušajte dalje našu muku

I zla djela muslimanskih ruku

Damir Anic ispred groblja strada

Dovozio bus je vojsku tada

Nije stig’o u rov se uvuci

I on ode u sanduku kuci

Mati Iva i otac mu Stanko

Preživjeti ovo ne ce lako

Goran Spajic vitez ovog rata

Život mu je odnila granata

Beztrzajac puce me_u vojsku

Njih sedmero pade u jauku

Ostali su preživili sretno

Samo njega pogodila smrtno

Bogdana i Nedu život c’jeli

Ništa više ne ce da veseli

Misli sad su na voljenom sinu

Za slobodu našu što poginu

Rat je gorak i nesrece dosta

Miro Spajic takva prica posta

Bog je htio da se tako desi

Na pogrešnu mjestu se zadesi

Naša ruka da ga njemu šalje

Samo Bog zna šta bi bilo dalje

Na covjeka težak teret pade

I smrt ova spavat mu ne dade

I sto puta sam je rek’o sebi

Da sam bir’o preživio ne bi

Al’ tu ne bi bilo Božje volje

Samo on zna što nas tako šalje

Žena Mara plakati ne presta

Kuda vodi sada moja cesta

Svima ona sve je oprostila

Znade da je sve nesreca bila

Sa cetvero djece osta sama

Neka bude ona ponos nama

Drugi put ih još više poginu

Opet branec svoju domovinu

A datuma cetvrti desetog

Srece nije bilo ni za jednog

Udar oni jaki izvršiše

Pet nam ljudi ovde pogubiše

Selo Vrdi – vrata vatikanska

Cijela Vraca krvlju zalivena

Krv je ovde sveta prolivena

Milicevic Gordan ovde osta

I njegova gruda ovo posta

Roditelji Dragica i Frano

Pozdraviše svoga sina rano

U juriš je pušku svoju digo

Od rafala nije maknut stigo

Iako ga zvaše Gordo Mali

Svi od jednom sa tim su prestali

Posta velik k’o Cabulja sama

I sa nje ce gledat prema nama

I Vice Paradžik ležat osta

K’o da ovo nije bilo dosta

Barba Vice pravi becar bio

A s linije nikad on falio

Prakaratur bio dobri Vice

Svugdje stigo za sve imo žice

Sin jedinac pao je po travi

Pridruži se on njima u slavi

Mati Slavku zadesi strahota

Osuši se njoj grana života

Otkidate od života moga

Uzešte mi sina jedinoga

Još mu mrtvom pucali u glavu

Sve to sada njemu je na slavu

Mate Maric i Damir Logara

Poginuše skupa kraj bunkera

Granata je pala kraj njih dvoje

Dva viteza napustiše svoje

Dam-Dam kažu ozbiljan je bio

Tek ponekad on bi se nasmij’o

Dobar vojnik i još bolji covjek

Osta ovdje upisan za nav’jek

Mili suze niz obraze lete

‘Ko mi uze moje milo dijete

Srcu njenom nema sad pomoci

Prežaliti sina ne ce moci

U Gorici tako u dva dana

Sahraniše tri nam domobrana

Mate Maric žena mu Marina

Dva sina i kci ‘ko gorska vila

Kažu da je bio vrele krvi

I da on je uv’jek iš’o prvi

Ona sama kao da je znala

U njegovo ime kcer nazvala

Osta njemu cura fi na, mila

Koja oca nije ni vidila

Iako je mati mnogo voli

Da ga vidi dat ce život goli

A Davidu srce se raspade

Silnu ljubav on svom bratu dade

Braniše mu vidit mrtva brata

Sav u znoju placuc gura vrata

Razodjenu mrtvo t’jelo njemu

I zagleda smrtne rane svemu

Od ovog mu ništa teže ne bi

Da ga vrati ucinio sve bi

Još se sjecam kad su rekli dosta

On još dugo sam kod groba osta

A smrt ova život ce da skrati

I Iliji i Veselki mati

Selo Vrdi – vrata vatikanska

Vec sutradan još jedan poginu

I on stvori tugu nama silnu

I ti nama Tomislave Grade

Viteza heroja jednog dade

Devetnaestu navrši godinu

Htjede ostat branit domovinu

Od Šapina Stjepan je pogino

Mili Bože, jedva na sv’jet zin’o

U glavu ga snajper pogodio

On se crnoj zemlji oborio

Ivanu i Zdravki uze tica

Malo biše ovaki’ mladica

Bože, kako uvjek biraš prave

Hoce li nas ovo doci glave

Hoce li nas sve za glavu skratit

Dadu li se ti Vrdi obranit

U Zenici plan ste osmislili

Herceg Bosnu da bi dovršili

Halilovic Sefer ‘vako rece

Napad ovaj njih ce da zatece

Sve što ima hrvatskoga puka

Stavite ga na hiljadu muka

Zvizda placuc ispod brka skresa

Branit cu vas ko sama nebesa

A ti crni Zuka Ališpago

Ne ceš ovde kako ti je drago

Vrde brane pravi momci naši

Oko vrata svima ocenaši

Još si jednu Grabovicu htio

Ali dobro nisi razmislio

Oni ce se uv’jek ostat borit

Prije ceš ti Cabulju saorit

Do Neuma mislili ste doci

Al’ kroz Vrde trebali ste proci

Zulfi kari tu su glavni bili

Mnogi od njih nisu preživili

Smrt je našla i Celina banda

Oko Vrdi i njih dosta strada

Kad su tvoji izginuli teško

Kažu da si i sam ovo rek’o

Ti su Vrdi vrata vatikanska

Biti nikad ne ce muslimanska

Zar sekunda jedna da je kljucna

Malo treba da postane mucna

Davor Šimic nesretno je stao

U Klancima na glavu je pao

Na Stipandan svidio se Bogu

Te ga zovnu on kod svoji’ nogu

Monika u Matu tužno gleda

Da je mrtav ona reci ne da

Kako da sahranim sina svoga

Ima l’ vece tuge od ovoga

Za utjehu sada tebe zovu

Pošalji im, Bože, milost svoju

Cabulja je zimi teška kuca

Tu se može samo jakih pluca

Snijeg je velik a zrak pluca reže

Srce slabo sve se više steže

Narediše hitnu pomoc strogo

Ni brat njegov nije pomoc mogo

I Nediljko Baric posta žrtva

Planina ga šalje kuci mrtva

0 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Ovo je se sve ovako zbilo

Ostalo je samo ‘ladno tilo

A mac boli pade na Ankicu

I njezinu kcerku jedinicu

Pogledaj nas na trenutak sada

Osta ti bez pola svoga stada

Kad je prva godišnjica došla

Svjetina je prema plocam pošla

Sva obitelj poginulih ide

Marina ne može, svi to vide

Posjekle se noge nije smila

A fra Ante kaže – Po_i, mila

Bog ce dragi dati snage tebi

Popenji se i pomozi sebi

Skupi snage i upali sv’jecu

Za pokojnog svoga muža Macu

Te je r’jeci ko puška pogode

Hrabrost do_e i sa njima ode

Kada rat je skoro kraju bio

Denis Jozic život izgubio

U nesreci puška tad opuca

Mlado srce prestade da kuca

Rat završi ko i svaki drugi

Izginuše djeca, braca, ljudi

Žena place, nema muža svoga

Što imade tužnije od toga

Zar i otac da zakopa sina

Kakva li je ovo prokletinja

Mnogi i bez brata ostadoše

Živim’ dio duše otkinuše

Neki od njih sad su malo veci

A rijec tata nisu stigli reci

Dijete nikad nije reklo oce

I za druge on je sad siroce

Kada žena muža svog izgubi

Udovica za nju kažu ljudi

Al’ bez sina kad ostane mati

Nema r’jeci za bol iskazati

Ona ce i dalje ostat’ mati

I sinom ga svojim uvik zvati

Neke su nam oni zarobili

I tamo im kosti polomili

Pustili ih nije prošlo mnogo

A na noge malo ‘ko je mog’o

Radenko Golemac je podleg’o

Izdržati više nije mog’o

Bože, gledaj tužna li trenutka

Još je jednog zadesila muka

Posl’je rata razboli se gadno

Izdržalo nije srce jadno

Na svom pragu srce mu se slama

Umri covjek ženi na rukama

A njoj tužnoj osta takva slika

Sjecat ce se muža takvog lika

Marinko Golemac ime to je

Milenka mu žena, djece dvoje

U životu nisam mnogo plak’o

Ali ova smrt me rani jako

Još mi jedno grize dušu moju

Što im ne da branit zemlju svoju

Tek poneki otiš’o bez r’jeci

Sad kad do_e samo se baleci

Selo Vrdi – vrata vatikanska 1

Evo, ne ce svoje on da brani

Ali barem narod pljackat stani

Grliš novac dok vojnici ginu

Sudit ce se svima za istinu

Poštovanje misle novcem steci

I od’jelom nešto nama reci

Istinu ti ovde znade sva’ko

Istina se ne zatire lako

Nek’ se ni’ko za ovo ne hvata

Nema mržnje u naših Hrvata

Al’ i oni sada jasno vide

Vec je kasno sad se samo stide

Posl’je rata druga do_e tuga

Pocela je neka cudna kuga

Poštenje je jako nisko palo

A ljubavi još manje ostalo

Ubiše nas naša braca mila

I bez puške provodi se sila

Ne daju ti raditi ni jesti

Borci trunu od raznih bolesti

Dušu njima nagrizla je tuga

Što zbog laži što zbog mrtva druga

Neki još i skoro jedva žive

Ne zbog gladi nego pravde krive

Ostalo im mrtvim da se žale

Jer ih živi cuju sve to manje

Krivi ljudi poceli se pitat

Gdje ceš i koliko zara_ivat

Puške oni ni vidili nisu

Niti ikad otišli na misu

Popeli se skoro pa do neba

Gazi mrtve samo ako treba

Sudbinu nam tešku sada kroje

Sad nam, Bože, treba snage tvoje

Usadi im malo dobre volje

Da nam svima bude mnogo bolje

Jezik naci morat cemo skupa

Da budemo kao jedna grupa

Sa ponosom gledam naše rane

Pa niz obraz cesto suza kane

Ostalo mi jedino od cace

Te vojnicke još mi duge gace

I još jedno pismo što sam pis’o

Još živ dok je na liniju išo

Kad je mrtav pao usred rata

Našli pismo – cuvaj mi se, tata

Zbogom, rekoh da to nisam znao

Htio sam ga pozdraviti samo

Mi imamo uspomene svoje

Što u nama i sad žarko gore

U prokletom ratu svima osta

Tužnih, loših uspomena dosta

Ali osta naša rodna gruda

Naša djeca još hodit ce tuda

Bogu dragom tu se pomoliti

I za mrtve sv’jecu upaliti

I citati tvoje Sveto pismo

Što ga ovdje krvlju obranismo

I govorit jezik naš hrvatski

Što ga skupo sacuvašmo bratski

Spomen njihov sad pred crkvom stoji

Nek ne gleda onaj ‘ko se boji

2 Selo Vrdi – vrata vatikanska

On bez r’jeci jasno kaže nama

Izginusmo radi boljeg vama

I svi drugi što ste preživili

Jednako u ratu vi ste bili

Ostadoste vi živi svjedoci

Ponosni su na vas vaši oci

Sad tišina neka nastupila

U grad ljude ona okupila

Svega ima sve je jako glasno

Al’ ne cuješ ništa dobro jasno

Sve bi dali da možemo vratit

Al’ Bog kaže ostani se patit

Reci, Bože, što se od nas krije

Djeco moja, još istina nije

Kad do_ete k meni dana toga

Ugledati živog sina moga

Pitat cu vas kroz vaš život cijeli

Jeste li ga ikako živjeli

Za vojnike ne trebate pitat

Sin moj nije prestao kazivat

‘Ko svoj život za drugoga dade

Te ljubavi vece ne imade

Oni su vec u mojoj milosti

To svjedoce i njihove kosti

Zaboravit ne cemo vas nikad

I na groblje doc’ cemo ponekad

Al u srcu vi ste uv’jek s nama

Udariti ne ce na vas tama

To je naša ljubav cista prava

Mi cuvamo vas od zaborava

Radi ove žrtve mi smo živi

I bez nje mi ovde ne bi bili

Druga nama doci ce vremena

I cuvati moramo spomena

Napisaše oni povjest našu

Naucite ovo djecu vašu…

Počela operacija “Neretva ’93”

 

Naređeno je zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno hrvatskoj

odbrani Mostara), deblokada Donje i Gornje Drežnice, deblokada

puta Jablanica – Mostar, kao i „rješavanje“ Prozora.

Za realizaciju operacije Neretva 93 ključno je bilo savjetovanje

vojnog vrha RBiH, održanog 21. i 22. augusta 1993. godine u Zenici.

Naređeno je zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno hrvatskoj

odbrani Mostara), deblokada Donje i Gornje Drežnice, deblokada puta

Jablanica – Mostar, kao i „rješavanje“ Prozora.

Ukratko, BiH vojni vrh je zaključio da je došlo vrijeme za izvođenje

veće ofanzive koja bi obuhvaćala područje od Bugojna do Mostara, a u

koju bi bile uključene snage 3., 4. i 6. Korpusa. Krajem augusta, vrh armije

je dijelovima snaga spomenutih korpusa uputio pripremne naredbe za

nadolazeću ofenzivu, u kojima su isticani ciljevi i pravci djelovanja.

70 Selo Vrdi – vrata vatikanska

U samim pripremama za Neretvu 93 dovučena su i pojačanja iz

okruženog Sarajeva (1. Korpus), kako bi se ostvarila dodatna nadmoć

prema HVO-u.

Iako Sefer Halilović navodi 12. septembar kao početak operacije,

manji napadi ARBiH-a zabilježeni su već 6. septembra, posebno na

položaje HVO-a u selu Vrdi.

U istom periodu, u mostarskoj opštini snage ARBiH-a su počinile

zločin u Grabovici. Masakr u Grabovici je bio ratni zločin počinjen

protiv najmanje 13 hrvatskih stanovnika sela Grabovica od strane

pripadnika 9. brigade Prvog korpusa Armije RBiH i neidentifikovanih

pripadnika Armije RBiH na dane 8. ili 9. septembra 1993. godine.

MKSJ ( Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) je zaključio da

Tužilaštvo nije uspjelo dokazati izvan razumne sumnje da je preostalih

14 osoba navedenih u optužnici ubijeno od strane pripadnika Armije

RBiH u Grabovici u vrijeme relevantno za slučaj. Pretresno vijeće

je također konstatovalo da je tokom slučaja, šest navodnih žrtava

navedenih u optužnici povučeno.

Sam tijek operacije Neretva 93, Sefer Halilović je opisao sljedećim

riječima:

Dvanaesti septembar. Početak operacije: na glavnom napad u

sve jedinice kreću na svim pravcima (…). Trinaestog septembra,

nakon preduzetnih mjera, sve jedinice kreću na zadatak. Prozorski

bataljon ulazi u selo Uzdol iz koga oko 11 sati biva potisnut zbog

jakog protunapada snaga HVO-a. Tek nakon nekoliko dana, saznali

smo da je Samostalni prozorski bataljon u selu Uzdol počinio neke

nedozvoljene radnje (…) Ukupni rezultati operacije su impresivni.

Po izvještaju UNPROFOR-a, bh. Armija je napredovala i oslobodila

450 kvadratnih km.

Selo Vrdi – vrata vatikanska 71

Ofanziva ARBiH je u svojoj prvoj dionici doživjela fijasko – odbačeni

su napadi na Crnom vrhu, neke postrojbe se nisu odazvale na pokret.

Napad na mostarskom ratištu je kasnio, te je on započeo tek kasno

uvečer 14. septembra. Tako da su se borbe vodile tijekom noći, te

nastavljale kroz sljedeći dan , a snage ARBiH su uspjele deblokirati

Drežnicu, te odbaciti snage HVO-a sa tog područja.

Do 16. septembra ARBiH je uspjela osvojiti i nova područja u općini

Rama-Prozor.

Iako Sefer Halilović u svojoj knjizi bilježi da je operacija dala impresivne

rezultate, njen glavni cilj nije postignut – deblokada Mostara.

Snage ARBiH-a nisu uspjele poraziti snage HVO-a u Vrdi i na Humu,

što je praktiĉki onemogućilo dalje vođenje operacije.

Prema navodima ARBiH, službeno je prekinuta 4. oktobra 1993.

godine, no napadi ARBiH-a na mostarskom području su se i dalje

nastavile kroz oktobar, posebno prema položajima HVO-a u

Vrdima. Međutim snage HVO-a su se uspjele oduprijeti napadima

ARBiH.

Izvor: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/

72 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Selo Vrdi – vrata vatikanska 73

74 Selo Vrdi – vrata vatikanska

Selo Vrdi – vrata vatikanska 75

 

Smrtonosni udarac srpske vojske i

Armije BiH hrvatskoj državi trebao se

dogoditi u kolovozu i rujnu 1993.

Kolovoz i rujan 1993. bili su

ključni za daljnji tijek rata. Srpska

je vojska u Medačkom džepu

planirala napad i okupaciju Gospića

(9. 9. 1993.), a Armija Bosne i

Hercegovine u isto je vrijeme

planirala operacijom Neretva-93

preko Mostara dolinom Neretve

stići do mora 9. 9. 1993, dakle na isti

dan u isti sat!

Hrvatska je vojska zahvaljujući

svojim obavještajnim službama

(prije svega Središnjici elektroničkog izviđanja) izbjegla taj smrtonosni

udarac hrvatskoj državi, ponajprije pokretanjem operacije u medačkom

džepu – samo dva sata prije početka planiranog srpskog napada. Bila

je to jedna od najslavnijih epizoda u Domovinskom ratu. Zahvaljujući

operaciji ‘Džep-93’ i uspješnoj hrvatskoj obrani Mostara Hrvatska će iz

rata izaći kao pobjednik. No stvari su mogle završiti i drugačije.

Bugojno, Doljani, Kiseljak, Vrda, Grabovica, Uzdol… Hrvati

žrtve zločinačkog plana muslimanskog političko vodstva terminski

usklađenog s djelovanjem srpske vojske u Hrvatskoj.

Dok Hrvatska pruža tada gostoprimstvo za 160 tisuća muslimanskih

izbjeglica iz Bosne i Hercegovine tijekom srpnja 1993., Izetbegovićeva

Armija BiH okupirala je Bugojno, a s cijelog teritorija bugojanske općine

76 Selo Vrdi – vrata vatikanska

počinje egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Armija BiH, provodeći

politiku muslimanskog vodstva, nastavlja agresiju i 28. srpnja 1993.

pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, potpomognuti

muslimanima iz okolnih sela opkoljavaju Doljane, ubijaju devet civila

i 33 pripadnika HVO-a, a u logor odvede 185 Hrvata. Nakon toga

diverzanti 303. i 314. brigade III. korpusa Armije BiH 16. kolovoza 1993.

u selu Kiseljak, istočno od Žepča, ubijaju 43 Hrvata.

Na valu te muslimanske ofenzive ‘od Bugojna do Mostara’ muslimanski

vojni vrh 21. i 22. kolovoza 1993. u Zenici planira operaciju ‘Neretva 93’.

U toj operaciji ABiH planira zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno

za hrvatsku obranu Mostara), ‘deblokadu’ Mostara, deblokadu Donje i

Gornje Drežnice, deblokadu puta Jablanica – Mostar. Za tu operaciju iz

okruženog Sarajeva u područje Mostara dolaze pojačanja iz sastava 1.

korpusa kako bi se ostvarila dodatna nadmoć nad hrvatskom obranom.

Već 6. rujna 1993. počinju žestoki napadi na HVO oko sela Vrda. a su

položaji oko Vrda u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bila bi

gotovo nemoguća.

Vojnici Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) uspješno su zaustavili ovaj

napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru,

no nisu uspjeli spasiti mještane sela Grabovica u kojem je Armija BiH 9.

rujna 1993. ubila 32 Hrvata, niti stanovnike sela Uzdol (Općina Prozor-

Rama) 14. rujna 1993. kada je Armija BiH ubila 41 Hrvata (29 civila i 12

vojnika HVO). Mnogi Hrvati u Hrvatskoj nisu ni danas svjesni koliku

je cijenu hrvatski narod u Bosni i Hercegovini platio za svoju i našu

slobodu, osiguravajući Hrvatskoj te 1993. životno važan vojni predah.

Izvor: Joško Buljan, Hrvatski tjednik

Selo Vrdi – vrata vatikanska 77

 

Zaglavak

 

Na ovih nekoliko priča o Vrdima u Domovinskom ratu potakla

nas je pjesma Josipa Marića Selo Vrdi ‒ vrata vatikanska. Pjesmu

Vam, otpjevanu uz gusle i snimljenu na DVD, poklanjamo uz ovu

knjigu. Josip je sin našeg suborca pok. Maće koji je poginuo u obrani

Vrdi kada su Josipu bile četiri godine.

Zašto smo ovo napisali? Da bismo Vas upoznali s jednom velikom

bitkom Domovinskog rata, koja je izazvana napadnom akcijom ABiH

naziva „Neretva ’93“, i sačuvali spomen na one koji su poginuli u toj

bitci, na ranjene i na sve one koji dali svoj prinos obrani Vrdi.

Vjerujemo da je ovo samo početak spominjanja njihovih imena,

o njima će se još pisati.

Također, ove priče nudimo kao inspiraciju umjetnicima koji će

cestu „Hrvatskih branitelja HVO-a Herceg-Bosne“ obilježiti svojim

radovima. Naime, u sljedećoj godini planiramo organizirati koloniju

profesora i studenata Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg, a

pozvat ćemo i druge umjetnike da se pridruže ostvaraju dostojnog

obilježavanja ceste prema Groblju mira na Bilima i Vrdima, simbolu

obrane.

Kroz ove priče je pokazan pravi karakter tada vodeće muslimanske

političke elite s njihovim zapovjednicima i vojskom. Dosta je više

njihovih laži i laži njihovih sljedbenika. Njihove zapovijedi i nakane

govore najbolje koliko podlosti je bilo u samoj namjeri.

Živjeli, i do novog čitanja!

 

Sadržaj

Slovo uvodno, pozdravno, ponosno, opominjuće… ………………………..5

Vrdi – hrvatski Termopili! …………………………………………………………………………9

Naše Vrdi ……………………………………………………………………………………………………..13

Medvjed ……………………………………………………………………………………………………….21

Selo Vrdi tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba ……………………….29

Napadna operacija Armije RBiH na selo

Vrdi u rujnu 1993. godine ………………………………………………………………………33

Selo Vrdi i njihova vrata ………………………………………………………………………….47

Svim palima za slobodu Hrvatske ……………………………………………………….49

Selo Vrdi – vrata vatikanska ……………………………………………………………………53

Prilozi …………………………………………………………………………………………………………….63

Zaglavak ……………………………………………………………………………………………………….77

 

Nakladnici:

Koordinacija Udruga iz Domovinskog rata Općine Grude

Općina Grude

Autori:

Marinko Sosa – Zvijezda

Jozo Marić

Petar Majić

Ivan Šimić

Mario Knezović

Željko Raguž

fra Ante Marić

Josip Marić

Lektori:

Ivan Baković

Jozo Marić

Grafička obrada:

Mirko Baković

Emil Kordić

Tisak:

GRAFOTISAK, Grude

Naklada:

1000 primjeraka

Pripremili: Marinko Sosa – Zvijezda, Jozo Marić, Petar Majić,

Ivan Šimić, Mario Knezović, Željko Raguž,

fra Ante Marić i Josip Marić

Grude, 2015.

 

ZA WEB PRIPREMIO: Ante  Mlinarević / www.caffe-tony.com

Svi oni koji žele preuzeti knjigu mogu to učiniti klikom na ovaj link: https://drive.google.com/file/d/0B4wQoBkURCW8WlVrUDlJOGNfM3M/view?usp=sharing