Nedostaju nam istinski duhovnici. Mnogi vjernici osjećaju taj deficit jer posvećene osobe sve više se boje preuzeti odgovornost. Ne trebaju nam ni uopćavanja i skrivanje iza mudroslovlja.
Potrebna nam je vjera s karakterom, srčana, neuvijena, sa stavom, žarom, „fajterska“, ne ona koja stalno oklijeva, osvrće se, važe, premišlja, oklijeva, stavlja zagrade, ograde, zapreke, koja se krije iza retorike, citata i apstrakcija. Treba nam konkretna vjera u konkretnoj egzistenciji i za konkretnog čovjeka, za osobu s imenom i prezimenom.
Vjera koja ima odvažnosti, koja ne podmeće licemjerne klipove i ne sputava onoga koji se nosi s izazovima života i ne boji se imenovati određene stvari i fenomene, pa tako i ono što razlučuje kao zlo. U svijetu sveopće relativizacije najlakše se skriti iza neimenovanja zla jer oni koji ga imenuju riskiraju da budu stigmatizirani.
Biti određen danas znači biti ekstreman. Uvijenost više nije licemjerje nego se naziva tolerancijom. No ona je uvijek tolerancija prema zlu. Ne govorim o vjeri s karakterom bez razuma, dapače.
Govorim o povratku muževnoj, promišljenoj, zreloj vjeri sa srcem i stavom. Vjeri koja se ne stidi sebe same i ne boji se govoriti, svjedočiti, djelovati, koja ne okoliša vječito da bi sebi kupila odstupnicu, osigurala zavjetrinu ili da se ne bi nešto krivo zaletjela pa ugrozila svoj interes.
Govorim protiv vjere bez stava, kalkulantske ali i one vjere pismoznanaca nad kojom je sam Gospodin bio zgađen – vjere koja bi mogla razumjeti ali ne želi jer je ohola, samodostatna, postavlja dvolične zamke, puna je primisli i zlobnih sumnji.
Nije kadra gledati stvari srcem a onda ih promišljati jer je njezin račun uvijek račun uskogrudnosti, zakidanja i nalaženja mana srčanima. Ona će vas uvijek zaustaviti u namjeri da vas ohladi, zbuni i da vam podmetne neku svoju namisao.
Ako se odvažite reći istinu, kazat će vam: zašto osuđuješ? Ako nisi osudio ono što oni osuđuju, onda će ti reći: zašto si šutio?
Ako vjeruješ cijelim srcem i dušom, optužit ćete da si fanatik.
Ako puno moliš upozoravat će te da nikakva pretjeranost nije dobra.
Ako te dublje zanima vjera, ako si često u crkvi, gledat ćete kao onoga koji im dosađuje.
Ako nisi društveno moćan i ugledan, naći će ti mnoge mane i gledat će te kao marginalca.
Nikada u tebi farizej neće prepoznati ništa. On vidi samo odraz sebe: ugled, moć, viđenje, pljesak, titulu, položaj, novac, utjecaj…
Ako im dođeš s problemom, otpremit će te i reći: nisam ti ja psihijatar.
Ako odeš psihijatru, kazat će: pusti ga, lud je…i u tako zatvorenom krugu Crkva tone u bezličnost i društvenu beznačajnost, a velika snaga vjere ostaje negdje zapretana.
Zoran Vukman
