Bojim se onog sutra. Stojim pred njim k’o čovjek pred pustinjom,
gledam joj duljinu i ne vidim joj kraja. Ne znam što čeka me; paklena vrućina ili oblaci kiše?! Hoću klicati ili će mi duša jecati? Zašto oaze rijetke su?
Zašto se suza sreće mora zaliti stotinama suza jada?
Kad vjetrovi zapušu sa svih strana, kad mjesto sunca
oni oblake mi nose, volio bi više da nisam nego jesam!
O Bože hoće li sutra biti gore nego sada?
Zašto oaza više nema?
Zašto mjesto ptica čujem ljude što rade mi o glavi?
Zašto su zamke zamijenile cvijeće posuto po putu?
Toliko toga čini me mravom što ne zna zašto.
Jedino što mogu jest moliti Tebe da suze moje drugom dadu oaze.
Jedino što mogu jest moliti Tebe da kad već krpa,
budem krpa u Tvojoj ruci pa da sa mnom brišeš suze drugih.
Nek’ krv moga srca bude voda za pranje grijeha svih onih
što gazit će poslije mene ovim pustinjskim putem.
Ako meni je poći ovim putem, molim Te, ne zameti mi traga
da bar netko zna da nije sam već da netko već je u onom sutra.
Pomozi mi danas vjerovati danas, da baš danas dok duša boli i krv izljeva!
O Bože, pomozi mi znati da Ti već u sutra si…
https://www.facebook.com/kkobih/?fref=ts
