U potrazi za izgubljenim idealima

Kojim idealima vi stremite? Kojim idealima ja težim? Koji ideali pokreću ovaj današnji svijet?

Evo pravog pitanja na početku nove godine.

Jer ideali koje biramo, kojima stremimo, kojima težimo, određuju i konačan cilj svih naših napora u danima koji su pred nama.

Ali prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, zapitajmo se jesmo li svoje ideale sami sebi odredili, jesu li oni stvarno naš izbor ili je to netko učinio umjesto nas?

Danas je blagdan Sveta Tri Kralja, blagdan Bogojavljenja.

Kraljevi, mudraci, kažu neki, zvjezdoznanci, čitači snova, uporno slijede zvijezdu koja im se je ukazala, i usprkos raznim zaprekama na tom svom putu i usprkos otvorenim prijetnjama, oni ne odustaju.

Kako mi to danas postupamo u situacijama koje su slične ovoj?

Hoćemo li kada nam okolnosti ugroze naše ideale odustati ili ćemo suprotiva svemu ustrajati?

Evanđelja po Mateju kaže: „Kada ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću velikom.“ (10)

Radost koju su mudraci osjetili na mjestu gdje je zvijezda zastala bila im je unutarnja potvrda da su konačno došli na pravo mjesto.

I mi, svaki put kada osjetimo neku takvu duboku radost, znamo da je to Božji dar i da smo konačno tamo gdje smo trebali biti.

To su oni trenutci kada nam se u životu „baš sve posloži“.

To su oni trenutci kada nam se učini kao da smo došli kući nakon dugog i napornog puta. To su oni trenutci kada imamo osjećaj da smo došli na mjesto gdje u stvari i pripadamo i kada sa sigurnošću možemo reći: „To sam ja. Tu ja živim. To je ono što ja jesam. Tu ja trebam uistinu biti.“

To je trenutak kada naša zvijezda stane, kada dosegnemo ideal kojeg smo slijedili i kada nas radost naprosto preplavi.

To je trenutak kojeg želimo sebi i drugima.

To je trenutak kojeg Bog želi svakome od nas.

To je ono što mi, sebi i drugima, želimo na početku svake nove godine.

To su ona mjesta gdje mi želimo biti i gdje slobodno možemo živjeti ono što mi jesmo.

Tako razmišljaju idealisti.

Ali gdje je to mjesto „veoma velike radosti“ za nas?

Nije baš tako jednostavno dati odgovor na ovo pitanje, ma koliko god se on na prvi pogled činio lakim, jer naši životi nisu baš tako često ispunjeni takvom silnom radosti. Naši životi najčešće zrače nečim drugim.

Puno je ljudi, a moram priznati da sam često i ja bio jedan od njih, koji žive od nečeg drugog, a ne od darova Božjih. I kada nam se to dogodi onda mi doslovno živimo pokraj sebe samih, a u tome radosti – nema, jer radost ne dolazi kada čovjek prihvaća ideale koje mu tako široke ruke nudi ovaj svijet.

Mnogi ljudi, koji su prihvatili ideale ovoga svijeta, slijede zvijezde koje se nikada ne će zaustaviti, koje nikada ne će stati iznad mjesta koje bi ti ljudi mogli nazvati svojim domom.

Današnje zvijezde vodilje, današnji ideali, nisu ništa drugo nego zvijezde padalice, kometi koji naglo zasvijetle na društvenom nebu da bi se jednako tako, ako ne i brže, zgasnuli i nestali u ništavilu prolaznosti i zaborava.

U tom i takvom životu sreće i radosti uistinu nema jer je to život koji se živi temeljem očekivanja koja ovaj svijet ima prema našem životu, a to nisu naša unutarnja očekivanja, a ponajmanje ona Božja.

Tako smo se lako odrekli svojih ideala i bez razmišljanja smo prihvatili neke tuđe.

Puno ljudi pokušava pronaći ostvarenje svojih ideala u ovome svijetu kojemu želi ugoditi, svidjeti i dodvoriti mu se, a ne želi slijediti svoje, odnosno Božje ideale.

I onda ljudi bivaju zbunjeni jer je njihov centar negdje tamo u središtima moći suvremenih gospodara svijeta čiji se interes nikada ne poklapa s interesom najvećeg broja ljudi.

Mudrace s istoka je preplavila radost jer su shvatili da su konačno stigli na mjesto gdje im je trebalo biti, na mjesto gdje su bili u potpunosti svoji, na mjesto za koje su mogli reći: „Evo nas, stigli smo doma!“

Stigli su na mjesto kojemu teži svaka ljudska duša.

Stigli su na mjesto koje je ideal svakog stvorenja.

Stigli su na mjesto susreta božanskog i ljudskog.

Stigli su na mjesto gdje su se susreli nebo i zemlja.

Stigli su na idealno mjesto.

Ali sada trebaju donijeti odluku – hoće li učiniti ono što je Herod od njih tražio?

Oni se nalaze u procjepu između radosti i straha. Pa ne pita baš svaki dan neki kralj uslugu od vas, zar ne?! I ako ne učinite ono što se od vas traži može zbog toga biti gadnih problema. Nije baš mudro navući na sebe nečiji bijes, a posebno ne nekog kralja.

Koliko smo se samo puta i mi našli u sličnoj situaciji?

U procjepu između svoje radosti svojih ideala i straha?

Ustrajati uz svoje ideale ili – odustati?

Mi u sebi nosimo i jedno i drugo. Jedan nas osjećaj vezuje uz sigurnost, pa mi onda zauzimamo obrambeni gard, okrećemo se prošlosti, sanjamo „egipatske lonce“, bojimo se krenuti u „obećanu zemlju”, ne želimo ulaziti u rizik.

Strah nas je ugroziti ono što već posjedujemo.

Bojimo se neovisnosti i slobode.

I onda prihvaćamo nametnute ideale.

Drugi nas osjećaj gura prema cjelovitosti našega bića, tjera nas prema našoj posebnosti i jedinstvenosti, vodi nas u nove izazove. Hrabri nas da ustrajemo i da slijedimo svoje i Božje ideale.

Mudraci su odbili krenuti putem svojih strahova.

Odabrali su život i odabrali su radost. Odabrali su slobodu i ideale.

Vjerovali su svojoj unutarnjoj radosti iako je ona bila u suprotnosti s onim što je od njih očekivala vlast i svijet.

Otišli su putem božanskog (anđeo) iako je svjetovno (Herod) željelo suprotno.

To su učinili jer je njihova unutarnja radost, koju su osjetili slijedeći Božji znak, bila vrijedna njihovog povjerenja, vrijedna sljedbeništva i vrijedna života.

Herod, koji personificira ovaj svijet, ima tisuću lica. On je jednako živ danas kao i nekada i na isti način želi nas odvojiti od Boga. Želi uništiti današnju obitelj kao što je pokušao uništiti i Isusovu obitelj. Želi nas odvojiti od radosti koju samo Bog može podariti. Želi da živimo u strahu.

Teško mu se je oduprijeti. Njegov zov je snažan i glasan. I prijeteći.

Možda su Sveta Tri Kralja donijela i za nas jedan dar.

Taj dar nama njihov je primjer.

Primjer kako reći „ne“ Herodu i kako reći „da“ Kristu.

Kako reći „ne“ strahu i kako reći „da“ radosti.

Kako reći „ne“ prošlosti i kako reći „da“ budućnosti.

Kako odbaciti od svijeta nam nametnute ideale i kako vjerno slijediti ideale koje nam je dao Isus Krist.

BOŽIĆNA ZADAĆA

Kada se pjesma anđela utiša,

Kada zvijezda na nebu ode,

Kada se kraljevi svojoj kući vrate,

Kada se pastiri vrate stadu svome,

Božićna zadaća nastupa:

Pronaći izgubljene,

Iscijeliti ranjene,

Nahraniti gladne,

Osloboditi zatočene,

Obnoviti narode,

Mir donijeti među braću,

Kako bi se čula glazba u srcu.

Jeste li gledali crtani film „Potraga za Nemom“?

Nešto predivno. Jedna od najboljih scena zbiva se pri samom kraju kada je glavni dio filma već za nama. Marlin i Nemo su zajedno, dakle otac je spasio sina iz akvarija sidneyskog zubara i možemo reći „happy end“. Ali nije. Nije još. Iako je glavna priča sretno završila mi uskoro otkrivamo da je naredna priča upravo započela.

Ribe koje su pomogle Nemu pobjeći iz akvarija i same su se uspjele osloboditi. U plastičnim vrećicama, kroz prozor, preko ulice i pravo u Sydneysku luku. Eto što ti je crtani film. I kada je i zadnja uspjela pobjeći i sretno se dokopati slobode svi smo odahnuli. Ali tada se nad njih nadvila realnost života. Upavši u veliki ocean, još uvijek u onim svojim plastičnim vrećicama, jedna od njih prekine tišinu riječima: „A što sada?“

A što sada?

To pitanje muči i nas danas. Advent je za nama. Nakon velikih problema Marija i Jospi su pronašli kakav takav krov nad glavom. Dijete se je rodilo. Anđeli su otpjevali svoje pjesme. Pastiri su došli i poklonili se Mesiji. Šimun i Ana konačno su se radovali što su vidjeli onog za kojeg su znali da će donijeti svjetlo svijetu. Mudraci su slijedili zvijezdu, poklonili su se, ostavili su darove i vratili se kući drugim putem.

I to je velika stvar. Uistinu nevjerojatno velika stvar. Bolje nije moglo biti.

Ali što sada? Koje su to dobre vijesti ostale za ovu drugu nedjelju po Božiću?

Uvijek nakon blagdana čovjek ima nekakav osjećaj kao da još uvijek nije sve rečeno. Da se nije sve dogodilo. Da ima još. Da još uvijek trebamo čekati. Nakon svih otpjevanih Božićnih pjesama, nakon svih otvorenih poklona, nakon svih datih obećanja, nakon sve blagdanske čarolije, mi još uvijek čekamo na Isusa … još uvijek čekamo njegovo Kraljevstvo … još uvijek čekamo da se ostvari volja Njegova u našim dušama.

Ovdje, na drugoj strani Božića, nalazimo sebe kako živimo u onom istom starom svijetu, sa onim istim starim ljudima i da se borimo sa onim istim starim problemima. Kao i do sada. Na ovoj drugoj strani Božića mi ne možemo a ne upitati se: „A što sada?“

Ova Nedjelja je i na prijelazu između Božićnog i Redovitog Vremena. Mi i po tom pitanju živimo negdje između blagdana i svakodnevice.

I kao da smo negdje gdje smo već bili. A bili jesmo. I to prije samo pet tjedana.

Današnje Evanđelje ustvari počinje na istom mjestu ovog istog Evanđelja koje smo slušali druge nedjelje Adventa. Samo pet tjedana kasnije i opet smo tamo gdje smo i bili. Gdje smo počeli.

Opet smo u pustinji. U divljini.

Opet smo s Ivanom. I čekamo ono što nam Ivan ima za ponuditi, a to je oprost naših grijeha i uranjanje u milost Božju.

I dok nas Ivan uranja u Jordan znamo da ćemo se, prije ili kasnije, vratiti opet na isto ovo mjesto i da ćemo čekati čudo da se dogodi.

I uvijek je tako, zar ne?

Zašto bi ovaj put bilo išta drugačije?

Ali onda nam Marko daje odgovor.  Iako ova dva čitanja, današnje i ono iz druge Nedjelje Adventa, su jako slična, ona nisu ista. Ono u drugoj Nedjelji Adventa završava Ivanom koji krsti.

I mi smo bili u divljini i drhtali smo, jer između nas i Boga ničeg i nikog nije bilo do li Ivana i rijeke Jordan.

Ali ovdje, sada, s ove druge strane Božića, Marko nastavlja. Baš kada se čini da je priča završila, baš kada se čini da nikada ne ćemo izići iz divljine, da se nikada ne ćemo odmaknuti od Ivana, a niti od sebe samih, Marko nastavlja:

„Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.“

Mi se pitamo:“A što sada?“

Marko nam kaže: „Sada Isus!“

Ali mi kažemo kako je život težak.

Tvrd. Loš. Nepošten. Okrutan. Jadan i nikakav.

Da smo tako slabi i bespomoćni, jer nas nevolje bacaju čas amo čas tamo.

I to uprkos svoj našoj vjeri.

Koja nije mala.

Kažemo mi.

I što nam je učiniti? Pa dosta nam je pogledati na Isusa.

Što se je njenu prvo dogodilo nakon krštenja?

Duh ga je odveo u pustinju da ga tamo sotona kuša.

Markova današnja priča je ustavri intimni susret Oca i Sina.

Između Isusa i Oca njegova. Nije to neki spektakl za široku javnost.

I što taj susret znači Isusu?

Ne znači da će ga Otac riješiti nevolja i problema.

On to otkriva i prije nego se je uspio osušiti od vode u koju ga je Ivan uronio.

Ono što je za Isusa njegovo krštenje značilo nije bila pošteda od nevolja, nije bila potvrda da će se stvari razvijati po Isusovoj želji.

Ne!

Krštenje je značilo da kada bude u nevoljama da ne će biti sam.

Značilo je da kada stvari ne budu išle onim tijekom kako je to Isus zamislio on će i dalje imati blagoslov svojega Oca i imati će uz sebe Duha Svetoga.

A zar i za nas naše krštenje nije ista stvar?

U krštenju oslobađamo se grijeha, ali krštenjem primamo Božju milost koja se nije osušila i isparila.

Ovdje u pustinji gdje nas sotona dnevno kuša.

Ovdje s ove druge strane Božića to mi zvuči super.

Uistinu kao Radosna vijest.

Ivica Ursić