Tihaljina u subotu 20.07.2019. godine svečano obilježava 130. godina svoje župe sa bogatim kulturno umjetničkim i sportskim programom. Sportski program kao uvertira je počeo 30.06.2019 sa 2. malonogometnim turnirom “Sv. Ilija” 2019., koji je uspješno organizirala Udruga mladih Tihaljina. Također je sinoć počela trodnevnica u čast sv. Iliji, sv. misu je predvodio tihaljčanin pater Miro Ravlić a glavni dio programa u subotu 20.07.2019. godine organizira HKUD Tihaljina koji vas sve srdačno poziva da i ove godine budete s nama i proslavite 130 godina župe Tihaljina uz sjajan večernji program na kojem će se predstaviti folklorna društva iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
Ova već tradicionalna manifestacija u naše krajeve dovodi najbolja folklorna društva u čijim nastupima možete uživati i ove godine 20. srpnja 2019. godine s početkom u 20 sati.
Program počinje svečanom svetom misom ispred crkve Bezgrješnog začeća BDM u Tihaljini u 11 sati, a nastavlja se u 19 sati mimohodom KUD-ova te nastupima u 20 sati.
Iza nastupa folklornih društava Vas očekuje nastup grupe Dalamtino.
19.srpnja 2019. će se godine održati i misa uočnica u 19 sati, a u 20 sati sati nastupiti nastupit će Vukovarski tamburaši na igralištu OŠ.
Ove godine nastupaju:
HKUD „TIHALJINA“ Tihaljina
GKUD “DUNAV” Vukovar
KUD “IVAN GORAN KOVAČIĆ” Velika-Požega
KUD “DIKOVAČA” Zmijavci
HKUD “HERCEGOVAC” Široki Brijeg
Jure Miloš
Gange ŽZH
ŽUPA TIHALJINA
Mjesno je ime Tihaljina jednoznačno na cijelom južnoslavenskom području. Njime se općenito označuje samo jedno naselje u zapadnoj Hercegovini, ono koje je i puk u tome naselju i njegovoj okolici nekad zvao Tihaljina a danas zove Tijaljina ili Tijaljna (pridjev: tijaljski, stanovnik: Tijaljčanin, stanovnica: Tijaljkuša ili Tijaljkulja). To se naselje prvi put spominje g. 1475-1477, u arapskom tekstu, u obliku Tihaljina, i to kao jedno od naselja koja su “od davnina… bila baština… vojvode Dadoja”. U hrvatskom tekstu spominje se ono prvi put g. 1599, u pluralnom obliku Tialjine, i to kao jedno od naselja u veljačkoj župi.
Rijeka koja teče kroz to naselje danas je u svojoj okolici poznata kao Rika ili Tijaljska rika (= rijeka koja pripada selu Tihaljini). U prošlosti se, međutim, i ona spominje pod istim imenom pod kojim i naselje. Njezino se ime prvi put javlja g. 1774, na karti priloženoj Fortisovu djelu “Viaggio in Dalmazia”, i to u obliku Tijaljina, izvorno Tiaglina.
Zanimanje za porijeklo i prvotno značenje toga mjesnoga imena datira od g. 1893. Tada je u sarajevskom Glasniku Zemaljskog muzeja učitelj Nikola Barišić napisao i ovo: “Trudio sam se, da saznam otkud dolazi ime riječici i selu Tihaljini, no uz sve moje nastojanje, nije mi to pošlo za rukom.” Problem koji je mučio Barišića ostao je nerazriješen sve do danas iako je bilo prilike da se razriješi, npr. u Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1880-1976, ili u Skokovu Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1971-1974.
Kako je, dakle, došlo do toga mjesnoga imena?
Imajući na umu da današnji pridjev tijaljski i imenice Tijaljčanin, Tijaljkuša
i Tijaljkulja upućuju na osnovu Tijalj-, koja je u starije doba glasila
Tihalj-, zaključujem da se tu radi o mjesnom imenu koje je nastalo
poimeničavanjem ženskoga posvojnoga pridjeva Tihaljina (lok. u Tihaljinoj) bez
pomoći nastavka. Jasnije rečeno, mora da je puni oblik toga mjesnoga imena u
starije doba glasio Tihaljina Vas (= Tihaljino Selo), odnosno Tihaljina rika,
tako da se je govorilo npr. kuća u Tihaljinoj Vasi ili mlinice na Tihaljinoj
rici. Težnja za pojednostavnjivanjem, koja je djelovala da npr. nekadašnja
mjesna imena Imotski Grad i Ljubuški Grad zadobiju današnje oblike Imotski i
Ljubuški, dovela je do pojave jednostavnijega, pridjevskoga oblika Tihaljina
(kuća u Tihaljinoj, mlinice na Tihaljinoj…). Slično kao što je prvotni pridjev
Miljacka, uz koji je nekad stajala imenica rijeka, nekadašnju pridjevsku
deklinaciju (nom. Miljacka, gen. Miljacke, dat. Miljackoj…) zamijenio imeničkom
(norn. Miljacka, gen. Miljacke, dat. MiIjacki…), tako je i taj nekadašnji
pridjev Tihaljina zadobio na kraju oblik prave imenice (kuća u Tihaljini,
mlinice na Tihaljini…). U početku je u toj imenici prvo a izgovarano, bez
sumnje, kratko (Tihaljina). U novije doba, vjerojatno pod utjecajem izgovora
toga mjesnoga imena u obliku Tijaljna (bez drugoga i), to je a produženo, pa je
došlo do pojave današnjega pučkoga oblika Tijaljina i književnoga Tihaljina.
Rekonstruirani prvotni oblici Tihaljina Vas i Tihaljina rika upućuju na zaključak da je tim mjesnim imenom prvotno označivano selo ili rijeka, ili, bolje, i selo i rijeka u vlasništvu nekoga Tihalje, tj. u vlasništvu nekoga velikaša koji je u puku bio poznat pod imenom Tihalja. Pri tom treba istaći da je i rijeka mogla biti doživljavana kao njegovo vlasništvo osobito ako su glasovite prastare mlinice u Peći, koja je nekada također spadala u Tihaljinu, bile u njegovu vlasništvu.Samo muško ime Tihalja nije, doduše, nigdje posebno potvrđeno. Ipak se dade zaključiti da je postojalo, jer na nj upućuje upravo mjesno ime Tihaljina. A moglo je nastati ili od imena Tihomil, ili od imena Tihomir, ili od imena Tihoslav. Da vidimo kako.
Poznato je da danas u okolici Imotskoga i Ljubuškoga, da ne spominjemo i mnogo šire područje u kojem se nalazi Tihaljina, ime Ivan od mila zadobiva oblike Ika i Iko, ime Juraj – oblike Jura i Jure, ime Mihovil – oblike Mića i Mićo (pored mnogo češćega Mijo), ime Stipan (Stjepan)-oblike Ćipa i Stipe, itd. Tako su, očito, i imena Tihomil, Tihomir i Tihoslav, koja su na tome području morala biti uobičajena bar do Tridentskoga koncila u XVI. st., nekad od mila, bez sumnje, bila upotrebljavana u oblicima Tiha i Tiho. Tako dobivena imena od mila često se, s pomoću posebnih nastavaka, proširuju, pa se npr. imena Ika i Iko javljaju u proširenim oblicima Ikan, Ikać, Ikelja itd. Dakako, i imena Tiha i Tiho mogla su biti proširena. Ima potvrda da su u starije doba živjela u oblicima Tihan, Tihoč i Tihoje. Po imenu sela Tihotina Vas, koje se u XIV. i XVI. st. spominje u okolici današnjega Perušića u Lici, može se zaključiti da je to ime živjelo i u obliku Tihota. A upravo po mjesnom imenu Tihaljina smije se zaključivati da je živjelo i u obliku Tihalja.
Istina, nastavak je -alja u tvorbi muških imena dosta rijedak. Da je, međutim, bio dosta uobičajen upravo u okolici današnje Tihaljine, svjedoči ne samo mjesno ime Tihaljina nego i mjesno ime Vitaljina kojim se označuje zaselak sela Rašljana jugoistočno od Ljubuškoga. Ono je, nema sumnje, nastalo od starijega, punoga oblika Vitaljina Vas, pri čemu je ime VitaIja izvedeno od imena Vito koje je, opet, izvedeno od imena Vitomir, tako da mjesno ime Vitaljina znači, zapravo, isto što i Vitomirovo Selo.
Dakako, javlja se na kraju pitanje je li u povijesnim dokumentima sačuvan trag srednjovjekovnoga velikaša Tihalje, odnosno Tihomila, Tihomira ili Tihoslava, čije je ime ugrađeno u mjesnom imenu Tihaljina. Budući da se mjesno ime Tihaljina, kako sam iznio u početku, prvi put spominje g. 1475-1477, dolazi, razumije se, u obzir samo onaj velikaš toga imena koji je živio prije tih godina. Znam samo za jednoga takva velikaša. To je humski župan Tihomil koji je, po jednom rodoslovu, živio u X. st. i sagradio crkvu sv. Stjepana u Drijevima, tj. u današnjoj Staroj Gabeli, nešto južnije od ušća Tijaljske rike, koja se tamo zove Trebižat. Taj je, dakle, Tihomil mogao u puku biti poznat kao Tihalja i istodobno biti vlasnik mlinica u Peći, a i samoga sela na tome području. Njegov daleki potomak mogao bi biti onaj vojvoda Dadoje kojemu se g. 1475-1477. pripisuju i Tihaljina i mnoga druga sela zapadno od donje Neretve kao njegova baština “od davnina”.
Prezimena u Tihaljini
Prezime kao društveni čin, nastalo je iz društvene potrebe kad se obitelj i porodica organizirala kao krvna i proizvodna jedinica. Njime se izražava krvno srodstvo (takva su prezimena najviše nastala po imenu oca ili majke), označuju se osobe s kakvim znakovitim obilježjem (uglavnom prezimena koja nastaju po nekom nadimku), prepoznaju se osobe po nacionalnoj pripadnosti i po mjestu nekadanjeg življenja ili označuju zanimanje osobe. Utvrđivanju prezimena pridonijele su odluke Tridentskog sabora (1545-1563) o obveznom vodenju matičnih knjiga rodenih, vjenčanih i umrlih, kako bi se bolje mogao voditi nadzor i pregled nad vjernicima zbog krivoženstva, rodoskvrnuća i nepriličnih brakova. To je i razdoblje utvrdivanja prezimena ovisno o društveno-političkim prilikama. Za upoznavanje hrvatskih prezimena osobito su važne knjige: Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb, 1976, s predgovorom dr. Valentina Putanca i knjiga Naša prezimena, porijeklo-značenje-rasprostranjenost dr. Petra Šimunovića, Zagreb, 1985. Dosta važnih podataka u vezi s pojedinim prezimenima u Tihaljini nalazi se u radovima fra Vjeke Vrčića: Vrgorska krajina, Vrgorac, 1972. i Župe Imotske krajine, sv. I-II, Imotski, 1978; rad dr. Andrije Zirduma, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760. do 1810. god. , Plehan, 1987, 85-116 te doktorska disertacija Milana Nosića, Antroponimija zapadne Hercegovine, Zagreb, 1988, u rukopisu. Za nastanak i širenje prezimena u Tihaljini dosta su važni i popisi katoličkih vjernika koje su u Tihaljini sastavili apostolski vikari u Bosni i Hercegovini fra Pavao Dragićevć 1743. i fra Marijan Bogdanović I768. te popis muških osoba iz Tihaljine koji su turske vlasti načinile zbog naplate poreza godine 1853. Uz pomoć tih popisa i matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih ružićke župe i tihaljske župe, razvoj pojedinih obitelji i prezimena u Tihaljini može se pratiti iz prve polovice XVIII. stoljeća.
AKMADŽIĆ
Nastalo je od turske riječi atmadža, akmadža – vrst sokola uvježbanog za lov na ptice. U Tihaljinu su Akmadžići došli s Brda Drinovačkog, i to Marko Akmadžić. U maticama župe ružićke potomci Marka Akmadžića spominju se u Brdu, Tihaljini i Drinovcima od 1825, u Tihaljini od godine 1826. Budući se u Tihaljini ne spominju godine 1853. u popisu turskih poreskih obveznika, svakako tu nisu bili stalno naseljeni. Ranije su se Akmadžići naselili u Podgradini ženidbom Jakova Akmadžića, sina Markova, Matijom kćerkom Joze Kordića godine 1853. kojima se godine 1858. rodio sin Mate. Trenutno Akmadžića nema u selu tihaljini. U Kanicama, gdje su imali zemlju, dvadesetih godina XX. stoljeća Mate Akmadžić iz Peći je izgradio kuću i u njoj držao kavanu. Danas akmadžića ima u Peći gdje su se naselili poslije 1882. To prezime u narodu se izgovara ‘Kmadžić’. Na Humcu, kamo su odselili iz ovih krajeva u početku XIX. stoljeća, nazivaju se Okmadže, u Kozici i Poljicama su Okmažići. Selili su Bačku, Ameriku, Ljubuški, Mostar, Konjic i Rijeku.
ANČIĆ
Nastalo je od osobnog imena Ana. Zanimljivo je, kako se priča (Drina Milas r. Ančić, r. 1915. i Mate Milas, r. 1912) da su Ančići i Milasi potomci dviju sestara Anice i Mile, što je i moguće. Nekada su stanovali u zaseoku Selo, gdje i sada imaju zemlju, a donedavno su neki imali i kuće. Prvi podatak o tome prezimenu u Tihaljini je iz Dragićevićeva izvješća godine 1743. kada su u Tihaljini bile dvije obitelji Ančića – Grge Ančića s 11 članova i Ante Ančića s 8 članova. Dvadesetpet godina poslije, po Bogdanovićevu izvješću iz 1768, u Tihaljini su tri obitelji Ančića – Ivana Ančića s 11 članova, Bernarda Ančića s 5 članova i Joze Ančića s 4 člana. Bernarda Ančića spominje biskup Marko Dobretić u svom izvješću godine 1777. Godine 1765. u selu Kulini pokraj Plehana spominje se Kata Ančić iz Tihaljine. Osim u Tihaljini, godine 1743. spominju se još u selu Lipa pokraj Duvna i u Osmanlijama na Kupresu. U Imotskoj krajini Ančići se spominju u selu Dobranju 1725, u Grabovcu 1764. i u Imotskom 1786. (V. Vrčić, Župe Imotske krajine, sv. I, 172; sv. II, 165, 204). Za te Ančiće tvrdi se da su doselili iz Hercegovine. To prezime, već odavno, nalazi se i na području Vrgorske krajine. U matici krštenih ružićke župe rod Ančića može se pratiti od 1799. do 1870, a u Matici krštenih i u Stanju duša tihaljske župe od 1889. U braku Ivana Ančića i Luce r. Čuljak iz Klobuka rođeni su: Matija (1799), Ivan (1802) i Ruža (1807). Godine 1853. u Tihaljini se spominje obitelj Ivana Ančića. Godine 1948. u SR Hrvatskoj Ančića je bilo u 56 mjesta od Dubrovnika, Korčule i Hvara, do Gline, Zagreba i Borova. Ančići iz Tihaljine selili su u Osijek, Bačku i Argentinu.
ARAMBAŠIĆ
Prezime nastalo od arapsko-turske imenice harambaša – hajdučki poglavica, odmetnički vođa. Podrijetlom su iz susjednih Poljica kao i, vjerojatno, Arambašići na Brdu. Prvi Arambašići – nastanjeni u Puteševici, koji se spominju u knjizi Stanje duša tihaljske župe, su Ante r. 1827. i Jakov r. 1834. Godine 1948. Arambašića je bilo u SR Hrvatskoj u 46 mjesta, od Poljica i Dubrovnika do Slavonije. Iz Puteševice Arambašići su selili u Ameriku, Osijek i na Pelješac.
BAGO
To je prezime u Tihaljinu došlo iz posuškog Čitluka 1950. ženidbom Stipe Bage i Kate Mlinarević. Po kazivanju Joze Sutona iz Posušja to je prezime nastalo po nadimku čovjeka koji je na jednoj nozi imao izraslinu – bagu. Nekada su se prezivali Knezovići i stanovali su u Broćancu.
BANDIĆ
Prezime nastalo od riječi francuskog podrijetla banda, svakako značenja vojne skupine pod jednom zastavom. To je prezime u Tihaljinu došlo godine 1955. uvjenčanjem Ivana Bandića iz Cerova Doca za Dragicu Mlinarević u zaseoku Bunarina. Bandići iz Tihaljine selili su u Split. Bandići su, inače, nastanjeni u župi Ružići, a ima ih i u Drinovcima.
BRKIĆ
To prezime na Ančića Staje u Tihaljini došlo je iz susjednoga klobučkog zaseoka Vlake, stvarenjem bračne zajednice Mate (Matiše) Brkića i Ive (Ivuke) Ančić godine 1932. Brkići su se nekada prezivali Božići, a sadašnje prezime dobili su svakako po nekome od svoga roda sa znakovitim brkom. U maticama ružićke župe spominju se od 1838, a prezime Brkić, drukčije Božić, spominje se zadnji put 1860. Muški izravni potomci pok. Matiše Brkića danas žive u Zagrebu, a ženske u Kanadi, Mostaru i Sarajevu. Prezime Brkić vrlo je rašireno, bez obzira na područje, nacionalnu ili vjersku pripadnost.
BUKIĆ
Po mišljenju Milana Nosića, to je prezime nastalo od imena Bukmir. U Tihaljini se godine 1743. spominje obitelj Ivana Bukića s 15 članova obitelji, a 1768. spominju se u Tihaljini 3 obitelji Bukića – Nikole Bukića s 5 članova, Mate Bukića s 4 člana i Jure Bukića s 3 člana. U matičnim knjigama ružićke župe Bukići se mogu pratiti od 1798. do 1859. godine, a od te godine u matičnim knjigama tihaljske župe. Godine 1798. spominje se bračna zajednica Cvitana Bukića i Anđe r. Vranješ, a 1800. bračna zajednica Jakova Bukića i Anđe r. Kordić. Godine 1853. u Tihaljini su dvije obitelji Bukića – Ivana i Jakova. Po predaji, jedan je Bukić prešao na islam i nastanio se je u Ljubuškom. Njegovi su potomci tamošnji Bukovci. Bukići su selili, uglavnom, u Slavoniju – Osijek. Godine 1948. u SR Hrvatskoj nalazili su se u 13 mjesta, najviše u Lozovcu pokraj Šibenika – 77 u 14 obitelji.
BUNOZA
Po mišljenju Milana Nosića, to je prezime nastalo od latinske riječi bonus – dobar. U Tihaljini se prezime spominje 1768, i to obitelj Stjepana Bunozića, a 25 godina prije, 1743, dvije obitelji Bunoza spominju se u Drinovcima. U matičnim knjigama ružićke župe prezime Bunoza, drukčije Matić, spominju se od 1797. do 1810. Oko 1800. u Tihaljini se spominju bračne zajednice Bunoza: Ivana i Luce r. Tomas, Ilije i Matije r. Lukendić, Joze i Luce r. Vekić, Jure i Vide r. Bukić, Joze i Kriste r. Čepić, Jure i Božice r. Bukić. U matičnim knjigama tihaljske župe to prezime može se pratiti od godine 1843. Godine 1853. u Tihaljini je bila jedna obitelj Bunoza. Odavde su selili u Australiju, Vrgorac, Metković i Zenicu. Bunoza u Hercegovini još ima u Ružićima i Radišićima, kamo su doselili iz Tihaljine. Godine 1948. to se je prezime nalazilo u SR Hrvatskoj u Osijeku, kraj Dubrovnika i Đakova.
ČEPO
Po mišljenju Milana Nosića, prezime je nastalo od nadimka Čepalo, uobičajenog za čovjeka koji hodajući ostavlja trag, čepa. Godine 1743. u Tihaljini spominje se obitelj Ivana Čepe s 4 člana, a 1768. takoder se spominje obitelj Ivana Čepe, odnosno Čepića, s 10 članova. Godine 1790. u selu Gradini kraj Plehana spominje se Vida Čepić, rodom iz Tihaljirie. To prezime, osim oblika Čepo, spominje se i u obliku Čepić i u matičnim knjigama ružićke župe od 1783. do 1870. U tim maticama oko 1800. uočavaju se četiri bračne zajednice, svakako potomci Ivana Čepe, i to: Vidan Čepo i Ana r. Bilonjić, Mate Čepo i Anđa r. Opačak, Božo i Cvita r. Rašić, Marijan i Luca r. Primorac. Godine 1853. u Tihaljini se spominju 3 obitelji Čepa. U matičnim knjigama tihaljske župe rodoslovlje Čepa može se pratiti od godine 1847. U XIX. stoljeću Čepe su ispod Ljubeća prešli na lijevu stranu rijeke Tihaljine i sve donedavno, osim Čepa-Petrovušića svoje mrtve pokapali su u Lekino greblje, a nedavno su na Jakšenici za sebe sagradili novo groblje. Godine 1948. Čepe su živjele u Zavojanima, Kominu, Orebiću i u Slavoniji. Čepe iz Tihaljine selili su u Dretelj, Mostar, Sarajevo, Zagreb, Osijek, Čepin, Vodince, Sl. Brod, Otok, Andrijevce i druga mjesta Slavonije te u USA, Argentiriu, Kanadu, Njemačku i drugdje.
ĆORLUKA
To prezime, nastalo od turske riječi korluk-prkosan, tvrdoglav (Nosić), u Grudama se spominje 1768. I to obitelj Lovre Ćorlukića s 20 članova. U Tihaljinu je došao Marijan Ćorluka (r. 1863) uvjenčanjem 1887. za Matiju Lukendu i od te godine Ćorluke se mogu pratiti u matičnim knjigama tihaljske župe. Selili su u Osijek, Tuziu i drugdje.
ELPEZA
Po mišljenju Milana Nosića, prezime je nastalo od turske riječi yelpaze, lepeza. U Tihaljinu su došli s Medovića u početku druge polovice XIX. stoljeća. I to nakon godine 1852, kad su se vjenčali Jure Elpeza, sin Jurin i Cvite r. Knezović s Medovića, i Pera kći Ivana Ančića i Mande r. Vukoje, iz Tihaljine. Po Juri (Juki), Elpeze u Tihaljini imaju i nadimak Jukići: U matičnim knjigama tihaljske župe mogu se pratiti od 1863. godine. Elpeze iz Tihaljine selili su u Ameriku, Osijek, Mostar, Ljubuški i Split.
GABRIĆ
Gabrići u Tihaljini su potomci Gabre Mlinarevića, rođenog oko godine 1760. Njegovu sinu Mati, koji je bio oženjen Cvitom Kordić, rodio se 1805. sin Jure, a sinu Martinu, koji je bio oženjen Katom, r. Kordić 1810. rodio se sin Ivan. U matičnim knjigama ružićke župe upisivani su pod dvojakim prezimenom Gabrić, drukčije Mlinarević, a u matičnim knjigama tihaljske župe od 1873. samo pod prezimenom Gabrić. Kad je 1814-1815. ovim krajevima harala kuga, iz Gabrića je kuće dvoje umrlo i pokopani su na Jakšenici-Gabrića grob. Godine 1853. u Tihaljini su bile dvije obitelji Gabrića. Gabrići iz Tihaljine odselili su u Zagreb. Inače, prezime Gabrić je dosta često u Hrvata.
GLAVAŠ
To je prezime u Tihaljinu došlo iz Drinovaca vjenčanjem Zore Primorac i Berislava Glavaša iz Drinovaca godine 1978. Danas su dvije obitelj Glavaš u Tihaljini, u Nezdravici. Glavaš je dosta staro prezime. U Drinovcima su se 1743. nalazile dvije obitelji Glavaša – Antina sa sedam članova i Martinova sa 17 članova.
GOLEMAC
Dolaskom 1960. Andrije Golemca iz Bijeloga Polja za nastavnika u Tihaljinu i vjenčanjem s Milenom Vranješ, to se prezime nastanilo u Tihaljini. Godine 1743. prezime Golemac nalazilo se u Dobrkovićima i Jarama.
GRUBIŠIĆ
To je prezime došlo u Tihaljinu iz Drinovaca vjenčanjem Matije Kordić i Mate Grubišića iz Drinovuca 1948. godine. Grubišići u Drinovcima spominju se u XVII. stoljeću. U Tihaljini, u Bliznicama, živi jedna obitelj Grubišić.
IVANDIĆ
Prezime nastalo od muškoga imena Ivanda. Na Puteševicu su doselili iz Poljica. Prezime Ivandić nalazi se oko Sinja, Splita, Makarske i drugdje. Ivandići s Puteševice selili su u Ameriku, Zagreb, Kaštela, Trogir, Osijek.
KOLAK
To je prezime u vezi s turskim riječima kola (ruka) i čolak (onaj koji je bez jedne ruke). Po zapisanoj predaji podrijetlom su ťispod LjubuškogŤ. Godine 1743. u Tihaljini su bile dvije obitelji – Ivanova s 8 članova i Andrijina s 3 člana, a 1768. u Tihaljini se nalaze 3 obitelji Kolaka, odnosno Kolakovića – Gašparova s 5 članova, Grgina sa 7 članova i Pavlova s 3 člana. U XVIII. stoljeću, osim u Tihaljini, prezime Kolak nalazilo se još i u Rastovači, ali i drugdje. U maticama ružićke župe spominju se od 1799. do 1870. U maticama tihaljske župe prezime Kolak može se pratiti od godine 1834. Godine 1853. u Tihaljini je bilo 3 obitelji Kolaka. Gddine 1948. u SR Hrvatskoj to se prezime nalazilo u 50 mjesta. Kolaci u Stiljima vjerojatno su iz Tihaljine iselili oko godine 1692. Potomci Kolaka iz Tihaljine bili su i Katurdžije u Mostaru koji sada žive u Zagrebu. Kolaci iz Tihaljine žive u Mostaru, Splitu, Zagrebu, Osijeku, Argentini, USA, Njemačkoj i drugdje.
7.travnja 2006. dobili smo informaciju da trenutno u Sarajevu žive dvije obitelji Kolaka koji su podrijetlom iz Tihaljine. Radi se o Kolacima – Vranićima (Franićima). (Izvor: Mladen Kolak)
KORDIĆ
Po mišljenju Danijela Alerića, nastanak toga prezimena u vezi je sa svetom Kordulom, mučenicom koju kršćanstvo štuje još od X. stoljeća. Na Biokovi u kapelu sv. Jure, sagrađenoj u XII. stoljeću, godine 1671. u oltar su ugradene moći i sv. Kordule. Kordić je vrlo staro prezime u južnim hrvatskim krajevima. Spominje se još u XV. stoljeću. A u Tihaljini je svakako jedno od najstarijih prezimena i danas je najbrojnije tihaljsko prezime. Godine 1681. u Makarskoj se spominje Jure Korda (Kordić), koji je dao izraditi sliku sv. Mihovila za samostansku crkvu u Makarskoj. U XVIII. stoIjeću Kordići se spominju i u Dubrovniku; osobito je poznat Petar Kordić, moreplovac. U Tihaljini su Kordići stanovali prvo oko Kordića greblja u Podgradini, a u XVIII. stoljeću, oko 1770. Jure Kordić je preselio u zaselak Ispod Strane i nastanio se je u jednoj spilji koja i sada postoji. Danas Kordići stanuju u više tihaljskih zaselaka. Godine 1743. u Tihaljini se spominje obitelj Ivana Kordića s 18 članova obitelji, a 1768. spominju se u Tihaljini dvojica imenom Mate Kordić s obiteljima: jedna obitelj imala je 4 člana, a druga 9 članova; obitelj Andrije Kordića s 5 članova i obitelj Jure Kordića, s 8 članova. Godine 1853. u Tihaljini se spominje 13 obitelji Kordića. U maticama ružićke župe Kordići se mogu pratiti od 1797. do 1870, a u maticama tihaljske župe od 1837. Kordići u Kozičkim Poljicima vjerojatno su podrijetlom iz Tihaljine. Kordići u Sritnicama u Brotnju, po svjedočenju fra Nikole Kordića (1791-1868) iz Sritnica, takoder potječu iz Tihaljine a možda i oni u Blizancima. Kordić je vrlo rašireno prezime u Hrvata, ali i u drugih naroda. Godine 1948. u SR Hrvatskoj prezime Kordić nalazilo se u 136 mjesta. Kordići iz Tihaljine imaju dosta i nadimaka: Ašturovci, Abidžići, Asanovci, Ivaćevci, Delkići, Petrovci, Jurinovci, Brkići itd. Iz Tihaljine su u novije vrijeme selili: u Grude, Ljubuški, Mostar, Imotski, St. Kanižu, Osijek, Ploče, Borovo, Vukovar, Vinkovce, Prozor, S1. Brod, Sarajevo, Split, Ivankovo, Lipik, Dubrovnik, Zagreb, Bizovac, Vođince, Valpovo, u USA, Argentinu, Francusku, Kanadu, Švedsku i drugdje. U Hercegovini ih danas ima i u: Grljevićima, Bijelom Polju, Gorici, Klobuku, Gabeli, Mostarskim vratima.
LEKO
Prezime nastalo od starogrčkog imena Aleksandar (Alexios), koje je prihvatilo i kršćanstvo. U Tihaljini se susreće u oblicima Lekić i Leko. Još u XVII. stoljeću u Tihaljini se spominje prezime Lekić, a poslije (od XIX. stoljeća) prevladava oblik Leko. Jedino je don Vid Lekić (1866-1912) uzeo taj oblik prezimena. Oblici Leko i Lekić spominju se u XVII. stoljeću u ljetopisu fra Pavla Šilobadovića o četovanju u Makarskom primorju od 1662. do 1686. i u Kačićevu ťRazgovoru ugodnomŤ iz godine 1759. Osim vojvode Ivana Leke, Tire (?) Lekića i Vida Lekića, za koje se ne navodi otkuda su podrijetlom, Šilobadović i Kačić spominju više puta harambašu Jurišu Lekića, za koga Kačić tri puta izrijekom navodi da je ťiz TialjineŤ (izd. 1964, str. 33, 75, 83). Po predaji, Leke su prvo stanovale u brdu, u predjelu Kućetine, gdje se i sada vide zidine kuća. Navodno, bilo je i devet braće Leka koji su imali veliki ugled. Priča se kako jedan Leko nije htio dati sestru Turčinu, pa je morao bježati s obitelji i nastanio se više Puteševice. Kad mu se troje djece utopilo u bunaru, vratio se u Tihaljinu i nastanio tamo gdje stanuju sadašnje Leke. Priča se da su Leke stanovale i u Smrduljama pod Samogradom, vlasništvo Primoraca Žuljušića s Brda, gdje se i sada vide zidine kuća. Godine 1743. u Tihaljini se spominje Jure Leko s obitelji koja je imala 6 članova i Lovro Lekušić s obitelji koja je imala 9 članova. Prezime Lekušić dobiveno je po nadimku neke žene koja je bila rodom od Leka. Po redoslijedu popisa moglo bi se zaključiti da je Lekušić i stanovao u Tihaljini, ne pod Maličem gdje sada Leke stanuju, nego negdje na prostoru od Zasida do Podzelenikovca. To prezime spominje se i u popisu iz 1768, i to obitelj Mate Lekušića s 5 članova: U tom popisu spominje se i obitelj Nikole Lekića s 8 članova. Godine 1743, osim u Tihaljini, i u Medvidovićima (Medovićima) nalaze se dvije obitelji Leka i jedna u selu Lekići u kreševskoj župi. Godine 1773. prezime Leko spominje se u Prološcu, a 1793. prezime Lekić spominje se u Ričicama (V. Vrčić, n. dj. I dio, 250; II. dio, 12). Godine 1853. u Tihaljini se spominje jedna obitelj Leko. Već odavno, osim u Tihaljini, žive u Vojnićima, Ledincu, Borajini, Buni, Cerovu Docu i Posuškom Gracu. Predaja je kako svi oni potječu iz Tihaljine. Leke iz Tihaljine selile su u USA, Kanadu, Njemačku, u Osijek, Vinkovce, Zagreb, Srijemsku Kamenicu, Novi Sad, Split, Sloveniju, Mostar, Ljubuški i drugdje. U matičnim knjigama ružićke župe spominju se od 1802. do 1870, a u maticama tihaljske župe od godine 1861.
LUKENDA
Prezime nastalo od muškoga imena Luka. Priča se da su Lukende potomci Luke Milićevića, koji je imao šest sinova. U Grlića Ćemeru, vlasništvu Ikeše Lukende Rudeškića, nalazi se još uvijek dobro očuvana kuća u zemlji, zidana kamenom i žbukom od vapna i crvenice, poćemerena (posvodena) po čemu se taj predjel i naziva Ćemer, odnosno po vlasnicima potomcima Grge zv. Grle Lukende, Grlića Ćemer. Duljina je kuće oko 10 metara, a širina oko 6 metara. Vrata kuće bila su s istočne strane. Kuća je imala dva prozora, okrenuta koso prema gore – jedan prema istoku i jedan prema zapadu. Kuća je bila pregrađena na manji ulazni dio i veći glavni dio, zidom širine 60 cm. U blizini te kuće nalazila se čatrnja (nakapnica) u koju su zbačene stvari u prigodi bježanja pred nekom opasnošću. Nešto zapadnije od te zidine nalazi se još jedna zidina u kojoj je Ikeša Lukenda pronašao ognjište i kameni prag s uklesanim križem. Godine 1743. u Tihaljini se nalazila obitelj Luke Lukende s 14 članova, a 1768. nalaze se tri obitelji Lukenda, i to Jure Lukende sa 7 članova, Mate Lukende s 8 članova i Franje Lukende sa 7 članova. To prezime u obliku Lukenda ili Lukendić spominje se u maticama ružićke župe od 1800. do 1870, a u maticama tihaljske župe u obliku Lukenda od godine 1837. To prezime u Hercegovini nije se susretalo nigdje drugdje. Jedino se već otprije i odavno to prezime nalazi u Barlovcima sjeverozapadno od Banje Luke. Po podacima dobivenim od o. Filipa Lukende, župnika u Presnačama, koji je i sam rodom iz Barlovaca, u tom mjestu danas živi 25 obitelji Lukenda, a u Banjoj Luci i okolnim mjestima nalaze se 23 obitelji Lukenda, podrijetlom iz Barlovaca. Obostrana je predaja da su Lukende u Barlovce doselile iz Tihaljine. Lukende su bogati nadimcima: Bilkići, Kikići, Adžići, Alići, Pasolići itd. U ovom stoljeću i u novije vrijeme Lukende iz Tihaljine selili su u Argentinu, USA, Kanadu, Sarajevo, Zagreb, Slavkovce, Borovo, Vođince, Sl. Brod, Osijek, Mostar, Čitluk, Ljubuški i drugdje.
MIJATOVIĆ
Po predaji, Mijatovići u Tihaljini podrijetlom su iz Dalmacije i nastanili su se na Brdu, gdje se i sada pokazuje na zidinu njihove prve kuće. U matičnim knjigama ružićke župe od 1798. do 1831. vode se pod prezimenom Erceg, drukčije Primorac – Mijatović ili Mijatović, drukčije Erceg-Primorac. Prvi Ercezi-Mijatovići, odnosno Mijatovići-Ercezi u matičnim knjigama ružićke župe su Marko, Ante (Antota) i Ivan, sinovi Ivana i Ive r. Milas. Marko se oženio 1798. Katom Jurčić iz Ružića, Ante 1800. Cvitom Čuljak iz Klobuka i Ivan 1802. Matijom Jurčić iz Ružića. Marko je ostao na Brdu, a Ante i Ivan preselili su u Bliznice. Ivanovi su potomci Mijatovići Zidinama i Mijatovići Tadići. Markov sin Dujam (1799-1886) preselio je pod Ljubeć. Mijatovića starosjedilaca u Hercegovini ima u Krehinu Gracu, oko Čapljine i Stoca. Prezime Mijatović, od imena Mijo (Mijat), dosta je staro i rašireno. Godine 1948. u SR Hrvatskoj nalazilo se je u 127 mjesta. Iz Tihaljine Mijatovići su selili u Argentinu, Kanadu, Australiju, Njemačku, Borovo, Vinkovce, Otok kraj Vinkovaca, Osijek, Apatin, Sombor, Beograd, Ljubuški, Jablanicu, Zagreb, Brčko, Dubrovnik i drugdje. U početku XVII. stoljeća medu senjskim uskocima spominje se vojvoda Niko Mijatović, a u drugoj polovici XVIII. stoljeća spominje se bosanski franjevac Gabrijel Mijatović i dr.
MIKULIĆ
Prezime nastalo od imena Mikula (Nikola). U Tihaljini se spominju od 1829. kad se Mate Mikulić, drukčije Nimičić, sin Antine i Jele r. Tomas iz Ružića, oženio Jelom Primorac, kćerkom Ivanovom. Godine 1853. spominje se obitelj Mate Mikulića i njegova brata Jakova, koji se 1832. oženio Anđom Alerić i nastanio se u Tihaljini. To hrvatsko prezime dosta je rašireno. Osim u Ružićima, gdje su doselili iz Prološca (V. Vrčić, n. dj., I. dio, 251) i gdje im je matica za ovaj kraj, nalaze se još u Borajni, Kočerinu, Grudama, Sovićima, Širokom Brijegu, Ljubuškom i drugdje. Godine 1948. u SR Hrvatskoj nalazili su se u oko 140 mjesta. Iz Tihaljine su selili u Ameriku, Njemačku, Osijek, Grude i Omiš.
MILAS
Po predaji, Milasi su potomci Mile, (a od njezine sestre Ane su Ančići, što je i moguće). Godine 1735. u Tihaljini se nalazio Grgo Milas sa svojom obitelji, a 1743. spominje se obitelj Nikole Milasa koja je imala deset članova. Godine 1768. spominje se također obitelj Nikole Milas(ovića) s 9 članova. U matičnim knjigama ružićke župe oko 1780. uočavaju se bračne zajednice Grge Milasa i Ive r. Šimić, Ivana i Matije r. Kordić, Nikole i Marte r. Petrović te Jure i Ive r. Šimić. Godine 1853. postoji pet obitelji Milas u Tihaljini. Godine 1743. u Čitluku kraj Posušja nalazi se obitelj Filipa Milasa s 18 članova. Po predaji koju je zabilježio i objavio fra Vjeko Vrčić (n. dj., I dio, 1978, 96, 148, 217), Milasi iz Tihaljine doselili su u Donje Vinjane, a odatle su preselili u Podbablje, gdje se spominju godine 1725. Iz Podbablja su preselili u Zmijavce. Na Humac su Milasi doselili iz Tihaljine godine 1833. U ovom stoljeću Milasi su selili u Argentinu, USA, Australiju, Mostar, Ljubuški, Donje Andrijevce, Borovo, Osijek, Topolje, Zagreb, Sarajevo, Split, Dubrovnik, Karlovac, Stubičke Toplice, Rijeku itd. Predaju o Milasima u Tihaljini bilježili su Filip Milas Ilić (1907-1987) i Ante Milas (r. 1911). Godine 1948. u SR Hrvatskoj Milasa je bilo u dvadesetak mjesta, a najviše u Zmijavcima, 41 obitelj s 245 članova.
MLINAREVIĆ
Prezime nastalo od zanimanja ili nadimka mlinar. Po predaji, neki je Leko u Liskovicama u Drinovcima našao dvojicu mladića Kozina i nastanio ih na svome imanju (Mlinarevića Draga). Pošto su se oženili njegovim dvjema kćerima dao im je i pola imanja, a pola je ostavio sinu. S obzirom na to da su radili u mlinici, dobili su i nadimak Mlinari. Godine 1743. u Tihaljini se spominje Ante Mlinarević s obitelji koja je imala 12 članova, a 1768. spominju se dvije obitelji Mlinarević – Blaževa sa 7 članova i Ivanova s 13 članova. Oko 1800. u matičnim knjigama ružićke župe uočavaju se bračne zajednice Mlinarevića: Stipana i Tomice r. Vujević, Marka (sina Ivanova r.1768) i Kate r. Erceg, Ante i Mare r. Pezer, Mate i Kate r. Šimić, Marka i Kate r. Primorac, Grge i Apolonije r. Nuić te Mate i Cvite r. Kordić. Godine 1853, u Tihaljini je bilo šest obitelji Mlinarevića. Danas Mlinarevića ima gotovo u svim dijelovima sela. Mlinareviće iz Priorca u drugoj polovici prošloga stoljeća potjerao je aga i oni su se naselili u Mokrom Docu (Gašić), Popratinjaku i Šejinu Docu. Iz Tihaljine Mlinarevići su selili na Humac (1825. godine), u Trebižat, Mostar (još u IX stoljeću), Ljubuški, Osijek, Đakovo, Novi Sad, Babinu Gredu, Sl. Brod, Jastrebarsko, Konjic, Split, Karlovac, Sisak, Zagreb, Rijeku, Ploče, Dubrovnik, Ljubljanu, te u Ameriku, Njemačku i drugdje. Inače, u tom obliku to prezime nije osobito rašireno. Raširenija su prezimena Mlinar i Mlinarić.
OPAČAK
Po predaji, Opačci su potomci nekoga Dragićevića iz Čitluka koji je pobjegao u Poljica, a po naopakoj bradvi koju je donio sa sobom (za ljevoruke) dobio je nadimak Opačak (kazivala Mila Rudež r. Opačak, r. 1912). Godine 1948. u SR Hrvatskoj to se prezime nalazilo, osim u Poljicima (18 obitelji) i Mijacima (2), još u Osijeku (5) i u Zagrebu (2). Opačci su s Puteševice selili u Ameriku, Njemačku, Makarsku, Omiš, Trogir, Klobuk, Tuzlu, Borovo, Sl. Brod, Čepin, Slankamen.
PENAVA
Dolaskom za nastavnika u Tihaljinu Jerke Penave s Batina prije više godina to se prezime nastanilo u Tihaljini. Inače, ne spominje se u popisima 1743. i 1768.
PERIĆ
Prezime Perić nastalo je od ženskoga imena
Pera. Perići u Prološcu i na Kamen Mostu podrijetlom su iz Tihaljine. I,
navodno, nekada su se prezivali Šimići (V. Vrčić, n. dj., I. dio, 96, 252).
Godine 1743. u Tihaljini se nalazila obitelj Josipa Perića s 8 članova. Godine
1768. spominje se obitelj Grge Perića s 25 članova. U Tihaljini se 1743. i
1768. nalazila i obitelj Tome Perića (prezime nastalo od imena Pero). Po
predaji, stanovali su u Zasidama, gdje i sada postoji kamenica za vodu – Perića
kamenica. Zbog nekoga sukoba s Bukićima, odselili su na Humac, i Dedići na
Humcu njihovi su potomci.
U matičnim knjigama ružićke župe od 1798. do 1816. uočavaju se bračne
zajednice: Mate Perića i Anđe r. Primorac, Joze i Šime r. Vukojević, Martina i
Luce r. Glavaš, Jure i Mare r. Petrović te Paške i Matije r. Mlinarević. Godine
1853. u Tihaljini su 4 obitelji Perić. Perići iz Tihaljine selili su u
Argentinu, USA, Njemačku, Klobuk, Ružiće, Ljubuški, Mostar, Osijek, Klisu,
Vođince, Sarajevo i drugdje.
PRIMORAC
Po predaji, neki je dječak na Brdu bio u najmu u nekoga Raiča. I kad je taj Raič, u svađi oko diobe žita na guvnu, ubio agu i pobjegao u Gorance, naslijedio ga je na imetku taj dječak. S obzirom na to da je dječak bio iz Primorja, prozvali su ga Primorac (kazivao Ivan Ikeša Primorac, r. 1905). Prvotna Primorčeva kuća bila je tamo gdje su sada Ravlići. Prvi Primorci u Tihaljini spominju se 1743. I to Stipe Primorac s obitelji koja je imala 16 članova i Marko Primorac s obitelji koja je imala 11 članova. Godine 1768. spominju se obitelji Nikole Primorca s 11 članova, Lovre Primorca sa 7 članova i Bože Primorca sa 8 članova. U matičnim knjigama ružićke župe od 1797. do 1815. uočavaju se slijedeće bračne zajednice Primoraca: Joze i Ruže r. Tomas, Ivana i Anđe r. Ančić, Ante i Mande r. Kurtović, Ivana i Matije r. Jurčić, Marka i Dome r. Ćuljak, Ante i Mande r. Opačak, Pavla i Eve r. Mlinarević, Ivana i Kate r. Leko. Godine 1853. spominje se pet obitelji Primoraca u Tihaljini. Primorci u Stiljima, Kašču, Radišićima, Humcu, na Čitluku, u Krućevićima i Uzarićima podrijetlom su iz Tihaljine. Primorci iz ,Tihaljine selili su u Argentinu, USA, Kanadu, Ljubuški, Mostar, Široki Brijeg, Zagreb, Varaždin, Osijek, Đakovo, Klisu, Babinu Gredu, Tovarnik, Tuzlu, Split i drugdje. Mario Petrić smatra da su Primorci u Uzarićima i Jarama podrijetlom iz Tihaljine, kamo su se doselili prije 170 godina.
RAŠIĆ
Po mišljenju dr. Petra Šimunovića, to je prezime nastalo od umanjenice Rašo/Raša, nastalim pokraćivanjem imena Radovan, Radoslav, Radomil. Godine 1692. spominje se hrambaša Ivan Rašić, svakako rodom iz Tihaljine. Godine 1743. spominju se obitelj Joze Rašića, s 12 članova i Mate Rašića s 14 članova, a 1768. obitelji Filipa Rašića s 25 članova, Nikole Rašića s 12 članova i Ante Rašića sa 7 članova. Filip Rašić spominje se i 1768. Godine 1798-1800. spominju se bračne zajednice Rašića: Mate i Dome r. Barbarić, Ivana i Mande r. Jurčić, Jakova i Mare r. Čuljak, Filipa i Kate r. Ančić, Jure i Ruže r. Biošić, Vidana i Ruže r. Ančić. Rašići su u početku živjeli u Podzelenikovcu, a poslije su se raširili po Tihaljini i odselili u susjedna sela Klobuk, Vojniće i Dole. Godine 1853. u Tihaljini je bilo 5 obitelji Rašića. Iz Tihaljine Rašići su selili u Ameriku, Njemačku, Švicarsku, Osijek, Varaždin, Zagreb, Imotski, Metković, Sarajevo, Split, Čapljinu, Kloštar Ivanić, Prozor, Pelješac, Split, Beograd, Trogir i drugdje. Mucići na Humcu podrijetlom su iz Tihaljine i ranije su se prezivali Rašić.
RAVLIĆ
Po mišljenju Danijela Alerića, to je prezime nastalo od nepotvrđenoga hrvatskog turcizma raflija – onaj koji pravi rafe, police tj. stolar. Ravlići su u Tihaljinu doselili oko 1882. godine iz Ploca u Drinovcima. To je poznato prezime iz Vrgorske krajine. Povezivali su ga s kraljevskim rodom, a i Kačić je opjevao Ravliće u Vrgorskoj krajini kao junake. Ima ih u Kozici, Poljicima, Makarskoj, Slivnu i drugdje. Iz Tihaljine su selili u Kanadu.
ROSO
Svi stanovnici Jabuke i jedna obitelj u Tihaljini nose prezime Roso. Po predaji (kazivao Anđelko Roso iz Jabuke, r. 1924) preci Rosa prezivali su se nekada Maršići. Sadašnje prezime dobila su šestorica braće po nadimku Rosa svoje sestre Marije kojoj su obranili djevojačku čast. Prezime postoji u Mijacima, Poljicima, Kozici, Zavojanima, Prapratnici, Kuni na Pelješcu, Milni i Supetru na Braču, oko Metkovića i Imotskoga itd. Rose iz Jabuke selili su i žive u Americi, Australiji, Njemačkoj, Orebiću, Osijeku, Kaštelima, Kuni, Trpnju, Osijeku, Čepinu, Beogradu.
RUDEŽ
Po mišljenju Milana Nosića, to je prezime nastalo od riječi rud (crven). Po predaji došli su iz Zubače u Zavojanima. Prvi u Tihaljini spominje se 1828. Ante Rudež koji je bio oženjen Božicom Mlinarević. Njihova su djeca: Matija (r. 1828), Petar (1830), Mate (1833), Marta (1835) i Mate (1845). Petar, sin Antin, 1858. oženio se Agatom Perić, a sin Mate 1861. oženio se Ivom Pezer s Pogane Vlake. Godine 1853. bila je samo jedna obitelj Rudež u Tihaljini. To su prvi korijeni Rudeža u Tihaljini. Inače, prezime Rudež nije baš rašireno. U većem broju 1948. bilo ih je u susjedstvu u Gracu, Kozici, Poljicima te u Vinjanima Donjim i u Dvoru na Uni. To prezime postoji i u obliku Rudeš, u manjem broju. U novije vrijeme i neki Rudeži podrijetlom iz Tihaljine preuzeli su taj oblik prezimena. Rudeži iz Tihaljine selili su u Ameriku, Njemačku, Mostar, Zagreb, Osijek, Bijeljinu, Grude, Babinu Gredu, Bjelovar, Čitluk.
ŠIMIĆ
Prezime nastalo od muškog imena Šime ili ženskoga Šima. Šimići su u Tihaljinu, u zaselak Ispod Strane, došli iz Drinovaca, uvjenčanjem godine 1856. Joze Šimića, sina Matina i Joze r. Tolić, za Matiju Roso, kćer Matinu i Luce r. Šimić, udovice Jake Kordića, poginulog u Utvičkom boju kraj Vitine godine 1832. Od dvojice Jozinih sinova Marka (r. 1865) i Mate (r. 1874) današnji su Šimići u Tihaljini. Šimići iz Tihaljine selili su u Split, Njemačku, Francusku i Kanadu. Prezime Šimić je dosta rašireno po Hercegovini, Bosni i SR Hrvatskoj.
ŠIMIĆ
Prezime nastalo od muškog imena Šime ili ženskoga Šima. Šimići su u Tihaljinu, u zaselak Ispod Strane, došli iz Drinovaca, uvjenčanjem godine 1856. Joze Šimića, sina Matina i Joze r. Tolić, za Matiju Roso, kćer Matinu i Luce r. Šimić, udovice Jake Kordića, poginulog u Utvičkom boju kraj Vitine godine 1832. Od dvojice Jozinih sinova Marka (r. 1865) i Mate (r. 1874) današnji su Šimići u Tihaljini. Šimići iz Tihaljine selili su u Split, Njemačku, Francusku i Kanadu. Prezime Šimić je dosta rašireno po Hercegovini, Bosni i SR Hrvatskoj.
TOLIĆ
Prezime je nastalo od starohrvatskoga imena Tolimir (Nosić). Tolići su živjeli u Tihaljini još u XVII. stoljeću. Naime, poznat je fra Mate Tolić iz Tihaljine, r. oko godine 1691. Godine 1743. u Tihaljini se nalazila obitelj Ivana Tolića sa 7 članova, a 1768. obitelj Filipa Tolića sa sedam članova i Gašpara Tolića sa 6 članova. Oko 1800. postojale su bračne zajednice Tolića: Ivana i Mare r. Kolaković, Jakova i Cvite r. Kolak, Mate i Božice r. Čepo, Šimuna i Mande r. Roso, Filipa i Ruže r. Čepo. Godine 1853. u Tihaljini su bile tri obitelji Tolića. Osim u Tihaljini, godine 1743. Tolića je bilo u Grudama, u Biletićima u Broćnu i u Sarajlijama kraj Duvna. U Vrgorskoj krajini ima ih u Stiljima, vjerojatno izbjegli u XVII. stoljeću. I Tolići, koji su se oko Plehana nalazili u drugoj polovici XVIII. stoljeća, vjerojatno su iz Tihaljine. Prezime Tolić dosta je rašireno. Najviše ih ima u Banji i Kotezima kraj Metkovića, u Drumu i Prološcu kraj Imotskoga, Vrgorcu, Zagrebu, kraj Ivaneca. Iz Tihaljine Tolići su selili u Ameriku, Australiju, Njemačku, Osijek, Zagreb, Ljubuški i drugdje.
TOMAS
Prezime nastalo svakako od osobnoga imena Tomo ili Tomislav. Godine 1743. u Drinovcima se nalazilo pet obitelji Tomasa. U Tihaljinu su u Zaside, doselili vjerojatno uvjenčanjem u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Prije 1800. u Tihaljini se spominje bračna zajednica Tome i Agate r. Rosić, 1800. Stipana Tomasa i Dore r. Biošić, nakon 1800. Šimuna i Marte r. Nuić. Godine 1853. u Tihaljini su dvije obitelji Tomas. Neki Tomasi u Tihaljini imali su i pridjevak Kelave, Kelavići. Iz Zasida se Stipan Tomas (1838-1925) uvjenčao u Kanice i tu su danas dvije obitelji Tomasa Stipinovaca. Tomas inače, nije osobito rašireno prezime. Iz Tihaljine Tomasi su selili u Argentinu, USA, Kanadu, Austriju, Njemačku, Ljubuški, Sarajevo, Ivankovo, Osijek, Sl. Brod, Čepin, Split, Cerno.
VEKIĆ
Prezime nastalo od muškog imena Veko, Velimir, Velislav (Nosić). Na Puteševici, kamo su doselili iz Poljica, po podacima iz matičnih knjiga ružićke župe, susreću se od 1815. U Peći je bila mlinica Ilije Vekića s Puteševice. Prezime Vekić dosta je rašireno. Ima ih u Poljicima, Kozici, u Drinovcima, Metkoviću, Visu, Dubrovniku, oko Knina, u Lici, Zagrebu, Mostaru i Slavoniji. Vekići s Puteševice selili su u Ameriku, Makarsku, Orebić, Dubrovnik, Grude, Split, Osijek i drugdje.
VRANJEŠ
Starinom su Domančići iz Podgore. Prezime je nastalo od imena Frane, Franje, Vranje. Ima ih u Kozicama i Poljicima. U Tihaljini se nalaze u Podgradini, a na Puteševici su najbrojnije prezime. U maticama ružićke župe spominju se tek nakon godine 1820. Godine 1853. u Tihaljini i Puteševici bilo je šest obitelji Vranješa. To je prezime dosta brojno. Ima ih po otocirna u Dalmaciji, po Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji. Osim u Tihaljinu i Peći, Vranješi s Puteševice, a i iz Tihaljine selili su u SAD, Argentinu, Panamu, Australiju, Njemačku, Split, Kaštela, Makarsku, Poljica, Metković, Trogir, Kunu na Pelješcu.
VREBAC
To prezime je nastalo od naziva ptice vrabac. Drugi oblik toga prezimena je Rebac. Godine 1743. u Tihaljini je živio Ivan Vrebac s obitelji koja je imala šest članova, a 1768. obitelj Ivana Vrepca imala je 5 članova. Godine 1743. prezime Vrebac postojalo je u Ivanjskoj u Bosni i u Rami. Godine 1853. u Tihaljini je živjela jedna obitelj Vrebac. U maticama ružićke župe od 1804. pa do 1867. može se u Tihaljini pratiti rodoslovlje Vrebac ranije Primorac. Po kazivanju Mirka Vrepca koji bilježi predaju o rodoslovlju Vrebaca, šestorica braće Primoraca, zbog nekoga ubojstva morali su bježati pred Turcima, a kasnije se je jedan vratio i predstavio se prezimenom Vrebac. Vrepci iz Tihaljine selili su u Osijek, Čepin i Ljubuški. Po predaji, Repci u Trebižatu su iz Tihaljine, kamo je odselio brat Franje Vrepca koji se spominje u popisu iz 1853. godine. U Mostaru ima Rebaca katolika i muslimana.
