Mnogo je mutne vode proteklo od Šuvarove reforme školstva, provedene 1974. godine. Za tu reformu, koju zovu „šuvarica“, neki kažu da je bila uspješna reforma obrazovanja. Zaživjela je u praksi i opstala godinama. Dana 1. lipnja 2004. u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci svečano je predstavljen Hrvatski nacionalni standard – HNOS. Na njemu je radilo 500 znanstvenika, akademika, stručnjaka i nastavnika praktičara, psihologa, defektologa. Održano je 600 radnih skupova, a dobio je potporu i Svjetske banke za obnovu i razvoj. Neki od „reformatora“ školstva predlažu nekakav finski model odgoja. A u najnovije vrijeme puna su usta svima kurikularne reforme. Tu najnoviju obnovu odgojnog sustava započeo je g. Boris Jokić. Prema njegovim podatcima, pristiglo je 2759 primjedaba i komentara, a reformu su kritizirali vrhunski stručnjaci iz svih područja i predmeta za koje su kurikulumi rađeni, ali i institucije. Posljednji nemili događaji vezani uz napade odgajanika na svoje profesore pokazuju da za školstvo nije nužna na brzinu sklepana reforma odgojnog sustava. Profesori se potiho i negdje bučno bore da ih se proglasi službenim osobama. To znači da je u hrvatskom školstvu nestalo povjerenja između odgojitelja i odgajanika. A možda još tužnije rečeno, pali su autoriteti, a ostala je situacija: „Kaj ćeš ti meni? Kaj ću ja tebi?“ Kao da su odgajanici moćni, a odgojitelji nemoćni. Prvi mogu što god hoće, a drugi samo po zakonu koji ih ne štiti, a niti ih može motivirati. Nestalo je povjerenja između đaka i profesora, i obrnuto. Netko je spomenuo da nijedna reforma školstva do sada nije uspjela zbog premalo novca uloženog u odgojni sustav. Ja bih sa svojom sigurnošću rekao da nije problem novac nego već spomenuto povjerenje. Kao gimnazijalac (1973. – 1977.), znam i pamtim da sam, kada sam imao povjerenja u naše vrlo dobre profesore i oni u mene, bio briljantan đak. A u profesore u koje nisam imao povjerenja bili su mi, a i ja njima, težak uteg, sa slabim rezultatom. Prvo što Hrvati trebaju učiniti jest vratiti zasluženo dostojanstvo profesorima i povjerenje u njih. Ne samo đaka, nego i roditelja i cjelokupnog društva. Nekome tko je psihički i fizički napadan za vrijeme predavanja, a ne može se braniti, ne trebaju kurikulumi, nego zaštita i dostojanstvo odgajatelja. Za Hrvate katolike neka bude uzor odgojitelja don Bosco, koji je gradio odgoj mladića na temelju povjerenja i „sedam žandara“.

„Neka se uspostavi familijarnost s mladićima, posebno za vrijeme odmora. Bez familijarnosti ne može se pokazati naklonost, a bez naklonosti ne može postojati nikakvo povjerenje. Onaj tko hoće da ga se voli, mora sam pokazati da voli. Isus Krist je postao malen s malenima i uzeo je na sebe sve slabosti. Eto učitelja familijarnosti. Učitelj kojega se vidi samo za katedrom u razredu ostaje učitelj i nije ništa više, ali ako on ide s mladima na odmor, onda im je kao brat. Onaj tko zna da je voljen, voli. A onaj tko je voljen, postiže sve, posebno kod mladih. To povjerenje zatvara električni krug između mladih i odgojitelja, poglavara. Ta ljubav pomaže poglavarima da podnesu sve napore, dosade, nezahvalnosti, nemire, nedostatke i nemarnosti mladića. Isus Krist nije slomio trsku koja je bila napuknuta, nije ugasio svjetiljku koja je tinjala. Eto vam uzora. I tada neće biti više onih koji će raditi za ispraznu slavu ni onih koji će kažnjavati iz osvete jer je povrijeđen njihov ponos, ni onih koji će dopustiti da im netko zarobi srce dodvoravajući se dječaku te sklopiti s njim posebno prijateljstvo i tako zanemariti ostale, niti će biti onih koji će se iz ljudskog obzira bojati opomenuti onoga koga treba opomenuti. Zašto se hoće zamijeniti ljubav hladnoćom pravilnika? (Teresio Bosco, Ukrali ste mi srce, KSC, Zagreb 1988., str. 221).

Katolička smo zemlja. Stanovništvo je većinski katoličko. Zaslužujemo li društvo u koje će se vratiti dostojanstvo i povjerenje u one koji odgajaju – profesore, nastavnike, svećenike, vjeroučitelje? Ili smo zamislili školski odgojni sustav gdje će ljubav i prijateljstvo s đacima i studentima zamijeniti hladnoća raznih pravilnika, slanje đaka na razgovor pedagoginji ili ravnatelju? Roditelji možda misle da trebaju biti potpora djetetu u nemaru i neznanju, preziru prema nastavnicima i profesorima, a na kraju školske godine ionako će tražiti poboljšanje ocjene za dobar prosjek. Moj pokojni otac, dok sam još bio dječarac, znao je reći: „Svako znanje je bogatstvo, nikad ne znaš kad će ti zatrebati“. Do čega je stalo roditeljima i đacima, studentima? Do znanja ili do dobre ocjene? Veliko je pitanje. Još će mnogo mutne vode proteći nizvodno Savom dok ne stvorimo povjerenje u hrvatski odgojni školski sustav, u nastavnike, profesore, đake i studente. Gdje vlada nepovjerenje, svatko vozi svojim kolosijekom. Uzalud kurikularna reforma, ako nema povjerenja. Ako se nastavničko i profesorsko djelovanje, osobnost i lik mora proglasiti službenom osobom, na samom smo početku početaka. Uzalud nam „tablet“ u školskom odgojnom sustavu za svakog đaka, ako je nestalo osnovne pristojnosti, poštovanja, radišnosti, zahvalnosti i osnovnog bontona kod odgajanika. Ispraviti „krivudavu Drinu“ može se samo u mašti.

„Sedam žandara“ u odgoju generala Mihovila Magona, koji se obratio uz duhovnu pomoć don Bosca

Često se susretati s Isusom u pričesti i u ispovijedi.
Nježnom ljubavlju voljeti Presvetu Djevicu.
Mnogo moliti.
Često zazivati Isusa i Gospu.
Ne pokazivati preveliku blagost prema svome tijelu.
Uvijek naći nešto za raditi.
Kloniti se loših drugova.
U tih sedam točaka lako je vidjeti tragove savjeta koje je don Bosco davao mnogim dječacima kako bi ostali dobri (Teresio Bosco, Ukrali ste mi srce, str. 241).

Postavljam pitanje: Kakve mi savjete dijelimo mladićima i djevojkama? Jesu li ti savjeti u duhu kršćanske etike i katoličkog odgojnog svjetonazora?

Vlč. Vladimir Trkmić