U nedjelju, 28. srpnja, na Stipića livadama iznad Doljana obilježena je 26. obljetnica stradanja hrvatskih civila i branitelja. Toga nesretnog dana pripadnici Armije BiH ubili su 39 Hrvata, među njima 8 civila i 31 vojnika HVO-a. Također, oko 200 Hrvata, mještana sela Doljani, među kojima je bilo 58 djece i 10 trudnica, uhićeno je i odvedeno u Jablanicu.
Kako ne bi zaboravili ni mi, ni budući naraštaji ovaj strašan zločin, svake godine se okupljamo na mjesto pogibije i prisjećamo se tog strašnog zločina. Unatoč najavljenim nepovoljnim vremenskim uvjetima mnoštvo vjernika pristiglo je na Stipića livade kako bi odali počast žrtvama i sudjelovali na svečanoj svetoj misi u 11 sati. Prije svete mise uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća brojnih izaslanstava i članova braniteljskih udruga kod spomen obilježja. Svečano misno slavlje uveličala je klapa Grga iz Posušja.
Nazočnima se prigodno obratio i general Stanko Sopta:
POŠTOVANI PRIJATELJI!
Evo nas na Stipića Livadi dvadeset i šest godina poslije. Želimo reći svojim ubijenima i poginulima iskreno i veliko hvala. Želimo im reći: Nismo Vas zaboravili. Nismo zaboravili Hrvatsko vijeće obrane, Hrvatsku Zajednicu i Republiku Herceg Bosnu. Nismo zaboravili svoje svete vitezove i njihovo junačko djelo i žrtvu. Obljetnica je sveto vrijeme sjećanja. Mi se u ovoj obljetnici sjećamo da su nas naši neprijatelji htjeli otjerati s naših ognjišta. Krvavo otjerati. Činili su to na zvjerski i okrutan način.
Ubili su na tisuće civila na stotinama mjesta, i ovdje na Stipića Livadi. Ubijali su bez milosti starce i starice, majke i djevojke, mlade, nejaku djecu. Klali su ih ritualno, mučili i masakrirali. Preživjele su odvodili u svoje logore, i u Jablanicu u Muzej Titine i svoje revolucije, i niječu danas da nisu imali logore. A u svoje su logore bacali i trudnice i tek rođenu djecu.
No brzo smo vratili svoja vječna ognjišta. Vratili i
vidjeli svu okrutnost i brutalnost njihove krvoločnosti. Na osobit način ovdje
na Stipića Livadi. I bukve su vrištale i pričale o krvavom zločinu. I jele su
na Stipića Livadi od toga dana tužne i nikako ne mogu zaboraviti.
Želimo Vam, poštovani poginuli i ubijeni,
masakrirani na Stipaća Livadi izreći veliko i do neba hvala. Svojom ste krvlju
posvetili našu zemlju i naša ognjišta. Hvala Vašim obiteljima. Hvala Vama
preživjeli suborci. Dok bude kucalo naše srce ovamo ćemo dolaziti i svake
godine reći : Hvala, nismo Vas zaboravili.
Iskreno smo ponosni na Stipića Livadu. Ona
je u našoj povjesnici upisana zlatnim slovima. I svako njeno ime nama je
svetinja.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Počivali u miru Božjem.
Misno slavlje predvodio je fra Ante Marić uz koncelebraciju šest svećenika – Fra Vinko Mikulić Bajević, Don Marko Šutalo, Don Ivan Marijanović, Don David Marijanović, Don Pero Miliević, Fra Stjepan Pavličević.
Fra Ante je tijekom propovijedi više puta ponovio kako ga tišina koja se na ovom mjestu osjeti podsjeća na mjesta na kojima se molio sam Krist, ispričao je i jedan događaj koji se ovdje zbio kada je Stipića livadu posjetio sa skupinom djece iz Drinovaca. Cijelu propovijed pročitajte u nastavku.
U prvom čitanju iz knjige postanka 18, 20-32 ove 17.
nedjelje kroz godinu predivna je priča koja govori o razgovoru između Boga i
Abrahama. Bog je pošao uništiti Sodomu i Gomoru, a Abraham se moli za pravedne
u tim gradovima. Zapravo se Abraham cjenka s Bogom. Počeo je s 50 i dotjerao do
deset, a vidjeli smo kod daljnjeg čitanja, da ih ni toliko nije bilo. I tako je
često naša molitva poput cjenjkanja na tržnici. Cjenkanja za naše tijelo. I u
tom smo cjenjkanju uistinu sebični.
Jednom sam doživio jedno ovakvo cjenjkanje.
Naime, seljak je na tržnici prodavao jabuke iz svoga voćnjaka. Imao ih je
vrećama i sve je prodao. Ostale su mu dvije vreće. Bio je u svojoj narodnoj
nošnji, lijep i, vidi se na njemu, dobar. Htio je prodati još te dvije vreće i
ići svojoj obitelji, sretan da će za svoj trud, svoje jabuke, obitelji donijeti
tako potreban novac. I došla su dva kupca, dva mladića. Sjela su s dobrim
seljakom, uzeli po jabuku i zagrizli je. Jabuke su bile baš dobre, sočne. Rekli
su seljaku,
– Mi kupujemo ove dvije vreće.
– Bravo, to su mi zadnje. Jabuke su 2 marke
po kilogramu.
– Ne može,
uglas će obojica kupaca.
– Kako ne može?
Čudi se seljak, jer je spustio cijenu, samo
da čim prije ide svojoj obitelji.
– Nama su ove jabuke vrijedne 4 marke po
kilogramu.
– Ne može, već dvije kako sam rekao.
– E ne može dvije već četiri.
Prvi sam put doživio jedno obrnuto, naopako cjenjkanje. I natjerali su
seljaka da jabuke proda po četiri marke. Inače su na cijeloj tržnici bile po
tri marke. Molimo se svaki dan. Vjerujem da smo se i jutros molili. Jeste
li? Sjećate li se što ste izmolili? Ako ne molite svaki dan, molite! I kušajmo
se s Bogom cjenkati na ovaj način. Jer su jabuke koje on nudi uistinu vrijedne
jednog takvog cjenjkanja
Mi smo i ovdje došli na jedno mjesto
molitve. Uvijek kad stignem Stipića Livadi poželim kročiti na prstima. I kao da
očekujem glas Božji: Skini obuću, mjesto na kojem si, sveto je tlo. Natopljeno
je krvlju desetina mojih sinova i kćeri, moje djece! A bio sam puno puta ovdje,
i uvijek je taj osjećao bio u duši. Jednom sam došao na Stipića Livadu s
mladima i djecom iz Drinovaca. Nije još bilo oltara. Tamo smo ostavili kombi, a
onda smo krenuli pješice. Tiho. Ja sam im ispričao što se ovdje dogodilo 28.
srpnja 1993. godine. Sjeli smo na ovaj humak gdje je sada oltar i molili
krunicu za masakrirane i ubijene. I dok smo molili s brežuljka ovog desno se
prema nama spustila jarebica kamenjarka sa sedam svojih pilića. Ona naprijed, a
oni jedno za drugim. Ona je stala pred svakog od nas, pogledala ga, nakrivila
svojom glavicom, a tako i pilići. Mi smo samo tiho molili. Ona nas je držala
dijelom perivoja, nije se plašila. Sve nas je pogledala pomičući se od jednog
do drugog, prošla tamo, pa se iza nas opet vratila sa svojim pilićima uz
brdašce.
Mi danas, na obljetnicu, evo 26., mutimo mir
Stipića Livade. Ovdje priroda u svom Božjem zagrljaju drži naše ubijene, naše
mučenike. Ovdje ona s njima razgovara. Ovdje zorama sipe tihe kiše, i rose.
Ovdje trave pamte taj krvavi dan. Ovdje konji zorama u maglama tiho pasu rosnu travu
i dobro znaju da je ovdje dragi Bog dao mir svojoj djeci.
Ovo divno mjesto u njedrima naše Čvrsnice,
postalo je krvavim stratištem. Danas kad nam Evanđelje govori da je Isus na
nekom mjestu molio, pomislimo, moralo je biti lijepo i čarobno kao Stipića
Livada. I nakon molitve, učenici mu se obrate,
– Nauči i nas moliti.
I on ih je naučio moliti Očenaš. Braćo i sestre, uvjeren sam da su na ovom mjestu izmoljeni najusrdniji Očenaši ikada izmoljeni u životu naše braće i sestara koje su ovdje mučili i ubili. Molili su svom Bogu molitvu koju ih je On sam preko njihovih majki, baki, očeva i djedova naučio. Krvnici su radili svoj posao, a naša su braća i sestre molili i sastajali su se još u tijeku svog zadnjeg Očenaša ovdje na zemlji sa svojim Bogom i Isusom koji ih je tu molitvu naučio. Uz divljačke krike zlikovaca i krvnika tekao je tihi jecaj boli i molitve naše braće i sestara.
Oče naš, koji jesi na nebesima, znamo da Ti je Stipića Livada u sveti i vječni dlan upisana. Znamo da sa svoga dlana čitaš imena naše umorene braće i sestara. Molimo Te, Oče naš, ispuni njihovu molitvu Očenaša. Neka ih s Tobom na nebesima na kojima jesi.
Sveti se Ime Tvoje. O, Bože koji jesi, ništa nam u životu ne smije biti svetije od Tvoga imena. S Tvojim svetim Imenom na usnama izdisala su naša umorena braća i sestre ovdje na ovom mjestu gdje u Tvoje sveto Ime slavimo ovu presvetu Euharistiju. S Tvojim svetim imenom išli su pred lice Tvoje.
Dođi Kraljevstvo Tvoje. Naša se zemlja, Bože, ova naša planina, i ova Stipića Livada posvetila Tvome Kraljevstvu. Veli priča kad je dragi Bog stvorio Zemlju, došao je s anđelima svojim da je razdijeli svim narodima. Sjeo je za stol, i dolazili su predstavnici svih naroda na zemlji, i on im je davao zemlju 1/1 i pismenu potvrdu grunta i katastra. I sve završilo, ustaje dragi Bog, vraća naliv pero u džep, kad eto jednog lijepog i nasmijanog čovjeka. Gleda ga dragi Bog, i anđeli ga gledaju, i Bog ga upita,
– A, tko si sad Ti?!
– Bože, ja sam Hrvat. Evo tu me neki ljudi zabaviše, nismo se odavno vidjeli, pa ja zakasnio …
– A, što ću ja sad, svu sam zemlju razdijelio …
– Ma, Bože, ja sam kriv, niste Vi …
Gleda Bog Hrvata. Dobar, bistar, vidi se i pametan, baš lijep čovjek. Izvadi dragi Bog ponovo naliv pero, anđeo mu jedan pruži papir, dragi Bog ponovno sjede za stol, te zapisa na gruntovnicu i katastar i pruža papir Hrvatu,
– Na ti. Ovaj sam komad ostavio za sebe. Mislio sam ovamo doći kad se umorim od nebeskih poslova. Ovo je najljepši komad zemlje. Čuvaj ga. Moj je i Tvoj je. Na njoj će živjeti Bog i Hrvati
– Hvala Ti, dragi Bože, baš Ti hvala. Da, uvijek će tako na ovoj zemlji biti: Bog i Hrvati!
Budi volja Tvoja. Često želimo provesti svoju volju, Bože. Ali bude kako si ti odredio. Daj nam snage prihvatiti sve što nam se događa. Prihvatiti i ovaj dan od prije dvadeset i šest godina. Teški i krvavi dan. Plakao si sa svima nama gledajući što se na Tvojoj i našoj zemlji, na Stipića Livadi, događa. Daj nam snage.
Kako na nebu, tako i na zemlji! Želimo Te, Bože, u svom jutru, u svom danu. U svojoj mladosti i svojoj starosti. Želimo Te u svom zdravlju i svojoj bolesti. Bože, budi s nama u svakom trenutku i ovdje na ovoj zemlji i gore u nebesima. Neka Tvoje Nebo s našom zemljom i životom bude jedno.
Kruh naš svagdanji daj nam danas. Na ovim vrletnim strminama i dubinskim dolinama sijali smo i želi, i danas sijemo i žanjemo svoj kruh. Bio nam je sa sedam kora. Tvrd i težak do bola. Ali s Tvojim blagoslovom. Bilo je godina kad smo i travu i koru drveća jeli, ali smo ostali Tvoji. Danas kruh ima možda drukčiji okus. Daj nam ga s blagoslovom. Ne želimo ga ni u izobilju bez Tvoga blagoslova. Nikad, Bože, nećemo ni zalogaj kruha pojesti a da se nismo prije pomolili za Tvoj sveti blagoslov i da ga s Tvojim blagoslovom blagujemo.
I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Na ovoj rečenici molitve Očenaša počiva uspjeh ove molitve. Govorimo Bogu da nam oprosti naše duge, baš kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ova rečenica uvjetuje i sve naše druge molitve. Ovu je rečenicu na padinama Maslinske Gore svojim učenicima izrekao sam Isus Krist. I Isus je sam to u svom životu doslovno živio, i svima praštao. „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!“ I sveti Stjepan Prvomučenik, i toliki kroz povijest čovječanstva i našeg naroda i naše zemlje. I mi danas ovdje na Stipića Livadi izričemo punom dušom molitvu Očenaša i praštamo. Praštamo svojim krvnicima. Prošli smo krvavi put od Zločina do Oprosta. Na osobit način vi koji stojite danas tu na Stipića Livadi, a ovdje vam je masakriran i ubijen Otac, Majka, Sin, Kćer, Dijete, Brat, Sestra, Vaš Netko, Prijatelj. Opraštam krvniku jer volim mučenika, žrtvu, volim onoga koga ste mi, koga ste nam, ubili. Želim ga u vječnosti zagrliti. S njim kod Isusa biti zajedno i gore na nebesima Očenaš moliti. A jedini put našeg ponovnog susreta, našeg vječnog zagrljaja u vječnosti jest oprost. Stipića Livada ispisuje krvlju svojih mučenika Isusovu rečenicu s križa na Kalvariji. Ovdje na našem križu i na našoj Kalvariji: Oprosti im oče, jer ne znaju što čine!
Ne uvedi nas u napast i izbavi nas od zla! A ta napast vreba na svakom koraku. I tako joj se naivno odajemo. Predajemo. Čuvajmo se napasti. Ako smo u neposrednoj napasti, evo trenutka da joj kažemo. NE! Želim živjeti čist i čestit život. Čestit život muža, žene, oca, majke, djeteta, čestit život svećenika i redovnika, čestit život djelatnika bilo kojeg poziva, čestit život vojnika, čestit život političara. Daj nam snage, Bože, da ne upadamo u tolike napasti. Zamamne i koristoljubive. Daj nam čist život, dušu i srce.
I na koncu želim pozdraviti Vas preživjele branitelje HVO-A HZ I HR HB. Osobito Vas koji ste preživjeli pakao bojeva na Čvrsnici i njenim obroncima, u Doljanima. Vama koji ste ranjeni na duši i tijelu. Želim pozdraviti Vas roditelje, koji ste još dvadeset i šest godina poslije svega živi. Vas bračne drugove, Vas djecu, koji ste danas već ozbiljni ljudi. Molim Vas pričajte svojoj djeci o Stipića Livadi. Molim Vas, Vi ste prvi koji to trebate činiti da se nikada, uza sav naš oprost, ne zaboravi. Pozdravljam pokojne ujake Doljana Rame, Šćita, Širokog i ovog ozemlja koji su tužnih srca vodili ukope i tješili roditelje i gledali sirotu djecu kako ciče kod ukopa i ne shvaćajući o čemu se to radi. Pozdravljam Vas sve koji ste preživjeli strahotu Stipića Livade i Doljana i završili u kazamatu Armije BiH u Jablanici. Onda mlade majke i bake, nejaku djecu, starce, mladež. Bog je sve to upisao u knjigu Vašega života i svoje vječnosti. I uvijek kad sam ovdje sjetim se svog vjeroučenika sa Širokog Brijega Antonia Lasića Floje – On tu gore čita neku knjigu i čuva spokojan Stipića Livadu.
Ovo razmatranje na Stipića Livadi završeno je molitvom Očenaša. POKOJ VJEČNI DARUJ IM, GOSPODINE.
