Između Mostara i Jablanice, u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine, pripadnici Armije RBiH ubili su 33 hrvatskih civila. Među njima je bila i malena četverogodišnja Mladenka Zadro koja je ubijena u majčinom naručju.

Danas je, 09.09.2020. godine obilježena godišnjica ovog zločina nad civilima za koji nitko nije odgovarao po toj klasifikaciji.

Predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93” Josip Drežnjak kazao je kako se od 1994. godine ne događa ništa po pitanju pronalaska tijela ubijenih.

“Zadnja obavijest koju sam dobio u vezi ovog događaja bila je da je umro general Vehbija Karić, čovjek koji je o svemu mnogo više znao i od mene i svih nas, a neki su vjerojatno samo čekali i taj trenutak kad će on otići s ovoga svijeta…”, kazao je Drežnjak.

Ako Grabovica ostane nekažnjeni zločin to će, smatra on, biti sramota za cijelu BiH i društvo kao takvo.

“Od 33 ubijena civila imamo samo dva tijela kompletna, a od ostalih, ako je DNK potvrdio da se radi o jednoj koščici, odradili smo sahranu. Sama činjenica da smo s jednog kraja do drugog morali tražiti dijelove tijela ubijenih, govori za sebe kakav je ovo zločin bio. Mi kao narodi ne možemo jedni bez drugih, želimo suživot i želimo da institucije ne budu toliko nijeme kada je u pitanju procesuiranje odgovornih i pronalazak tijela ubijenih”, naveo je Drežnjak.

Ističe da je najgore to što se zločini i danas zataškavaju, a tijela ubijenih skrivaju.

“Najgore od svega je što nemaš tijela. Imamo slučajeva da su ratni zločinci odslužili kaznu za ubojstvo male Mladenke, a tijelo nije pronađeno. Nije mi jasno tko ima toliku snagu sve to prikrivati. Tu nije bio sukoba s Armijom BiH, kako je izmišljao general Rasim Delić, a HVO je bio udaljen čak 20 kilometara od Grabovice”, rekao je Drežnjak.

Moje ime je Mladenka Zadro, ja sam vam iz sela Grabovica. Zapravo, bila sam iz Grabovice kraj Mostara.
Znate li vi kako je to bilo malo i lijepo selo. Nije nas baš bilo puno, mene su svi voljeli a ja sam vam volila leptire.
Znate li koliko je Grabovica imala leptira?
Blago njima, letjeli su slobodni.
Ja vam više ne živim u Grabovici.
Ne zivim tamo od rane jeseni devedeset i treće godine. Ono vrijeme kad je grožđe najslađe a a smokvi ima najviše. Ne znam vam ja koji je to točno mjesec jer imam samo četri godine, taman sam ih napunila.
Ne znam ni pisati ni pravilno pričati, netko moju priču mora prenjeti.
Moju priču znaju moja braća, moja velika braća Goran i Zoran.
Taman je bila Mala Gospa!
Nešto se čudno događalo u mojoj Grabovici, morali smo šutjeti i davat sve što su nas pitali ti ljudi koji nisu iz našeg sela.
Mama se nije bojala, ona vam je hrabra, zapravo bila je hrabra.
Prvo je moj tata sa djedom i bakom otišao tim ljudima nešto pokazati.
Čula sam glasove i pucnjeve, boje ne znam al pucnjeve znam. Znam vam razliku izmedju puške i pištolja. Ovo je bila puška.
Moja braća su rekli mami i meni da se moramo sakriti. Mama im je rekla držeći me čvrsto za ruku i milujuć drugom rukom moju pletenicu “Ma dajte djeco, neće vojska ubijat civile”
O kako se prevarila moja mama. Prvi put u životu nije bila u pravu.
Pozvali su tada mamu i mene a braća su se sakrila. Moji Goran i Zoran koji su jedini sve vidjeli i pričaju moju, odnosno našu priču.
Mama i ja smo došle, o Bože kako me je grlila!
Jako, čvrsto, otkucaje njezinog srca sam osjetila u svom dlanu, sudarao se sa mojim… Tišina je bila, mislim da su nam svi čuli otkucaje srca
On stoji i gleda,ima pušku!
Mi stojimo i gledamo!
Nemamo pušku, mama ima moju ruku u jednoj a pletenicu mi je priljubila uz lice drugom rukom!
Sad se već tresem, osjećam kako se mami znoje dlanovi.
On gleda, ne znam o čemu je razmišljao.
Podigao je pušku, osjetila sam toplinu i čula mamu, ne znam jel to bio vrisak!
Onaj njezin otkucaj srca u mom dlanu je nestao! Srce joj je puklo kad me vidjela, bila sam prekrivena krvlju i pletenice su mi bile crvene.
Moje pletenice koje mi je moja hrabra mama isplela taj dan.
Srce joj je puklo tada a tijelo su joj ubili kratko nakon mene.
Nema vam Grabovica više leptira, i oni su ubijeni taj dan.
Dođem tako braći u san i sretnem sve svoje sumještane. Kaže mama da nas je 33 na nebu.
Ja vam ne znam brojati.
Bila sam premala za školu, i sad sam vam premala.
Ja vam imam četiri godine i tepam. Ne znam sva slova.
Najdraža boja mi je roza i svjetlo plava.
Crvenu ne volim.
Ja sam Mladenka Zadro iz Grabovice i zauvijek ću imati četiri godine.
Zamislite me i sjetite me se nekad. U molitvi, u pogledima djece,u pletenicama kćerki, u leptiru kad zamahne krilima, u najljepšem grožđu i smokvama.
Za moje ubojstvo nije odgovarao onaj tko ga je naredio!
Kaže mama da svi znaju tko je on.
Ja vam mojoj mami vjerujem.