Jednom na prvoj crti, zauvijek na prvoj crti. Onaj tko je vidio samo jedno dijete ubijeno bez ikakva razloga u ljutoj mržnji Nečastivoga i njegovih slugu, taj nikada više nije isti čovjek. Jer nitko human ne može zaboraviti takvo zlodjelo, a kamoli gustu krv koja je tekla u Domovinskom obrambenom ratu pune četiri godine. Osobito u nekim predjelima Lijepe naše, a Banovina je takvo stratište i krvoliptanje doživjela u strašnim oblicima.
Sjediti u naslonjaču s upravljačem u ruci i promatrati na dalekovidnici zločine, i biti nazočan skrivajući obim rukama lice da drugi ne vide suze i očaj na svom župniku, dvije su posve različite duhovne pozicije.
I dok su neki u miru i krajnjoj ignoranciji ispijali kavice i sokiće u središtu Zagreba, na tek pedesetak kilometara od njih narod, isti taj narod bježao je iz Banovine, ubijan, mučen, bez imovine koju su morali pod granatama prepustiti dragim „komšijama“: najprije te ubiju, onda opljačkaju što se može, pa potom zapale kuću ako ne kane u njoj stanovati.
Ako si na vrijeme pobjegao, nosio si neku vrećicu sitnica koju si kao jedinu imovinu spasio iz gromoglasne tutnjave tenkova koji su nailazili, da bi iza njih došli junački sinovi istih „komšija“ ili neki pristigli iz Pančeva i drugih dragih mjesta u Srbiji u ovu zemlju u kojoj iza njihova dolaska „ni ptice više ne pjevaju.“ Tako se zove jedno poglavlje u ovoj toliko čitanoj dokumentarnoj knjizi biskupa Vlade Košića.
I zaista, bijah u Pakracu, Lipiku, Vukovaru poslije odlaska raznih frflavih ali okrutnih seselja i vulina, martica i slicnih kreatura, ni tamo nije više bilo ptica. Baš nikakvih. Jedino u Lipiku u nekada divnom perivoju, tisuće vrana i gavrana savile su gnijezda u ranjenom drveću, silnim graktanjem pričale su drevnu priču o svojim genima u kojima postoji nagon da idu tamo gdje je bilo krvi, kuda su prolazile vojske, jer one su strvinari, gavranovi koji kljuju mrtve i kljunovima silaze u dubinu nepokopana tijela.
Bilo naših pobožnih predaka kuca na svakoj stranici ove knjige
Sve što je doživio i stigao zabilježiti u ovoj knjizi sadašnji biskup Vlado Košić proživio je od prvoga dana rata bivajući župnikom u Hrastovici. Nedaleko Petrinje mjestašce značajno po prvom govoru utemeljitelja HSS Stjepana Radića, opkoljeno i ubijeno u ovom ratu, baš kao i naš Stipica davne 1928. koji je do konca života vjerovao u mogućnost razgovora, dogovora i mira, pravde, Boga kao izvora svake uljudbe.
Sve što se zbivalo na Banovini bilježio je tada župnik Vlado Košić i svako mjesto ima svoje ime, svaki čovjek-žrtva svoje ime, samo ubojice nemaju svoje ime. Strašne scene bacale su župnika Vladu u očaj jer je nemoćan da zaustavi zlodjela ne samo u njegovoj Hrastovici, nego i Gornjoj Budičini, Petrinji, Kraljevčanima, Dragotincima, Ćuntiću, Prnjavoru,Tješnjaku, Glini, Jukincu, Strugi, Maloj Gorici i td…itd. Povlačili su se pod granatama, ginuli bez razloga kao civili, kao žene, majke, starci, djeca.
Opisuje župnik Vlado sprovode kojima se rastajao od svojih župljana i pokušavao shvatiti mračnu svijest ubojica. Posebno potresno je opisao svoje duhovno stanje u noći 18./19. travnja 1994. : “Kako je noćas umro svijetili Goražde-drugi Vukovar“. Kao velika poema, nalik na pjesmu sužanja Babilonskih, zabilježio je svoje suze i jad:“… Sramim se što nosim ljudsko lice ove noći./Bože, zašto me učini dijelom toga svijeta bez lica?… Zašto sam ove noći čovjek? /…Ni ja ne želim biti živ noćas kad umire svijet….“
Bilo naših pobožnih predaka kuca na svakoj stranici ove knjige. Sve moralne univerzalije u kršćanstvu okosnica su negdanjega života malih ljudi koji su po ne znam koji puta ubijani, protjerivani, a njihovi krvnici zaboravili su da se povijest ne zaboravlja, da se pamti, da su rane duboke i da treba dva-tri pa i više naraštaja kako bi one zarasle. Stari mudri Platon znao je da ljudska duša postoji i da ima tri dijela: željni ili čežnjivi dio, razboriti dio i thymos ili duhovni dio. Upravo to je ona ponosna strana ljudske osobe, želja da joj se prizna vrijednost i dostojanstvo. Kakva li je bila i ostala, nažalost, duša naših krvnika?
Zapisi župnika Vlade Košića danas biskupa, kojega najviše napadaju upravo oni koji su ili sudjelovali u nedjelima, ili ih odobravali, a uvijek počivali na lažima koje su najjače oružje Sotone, oca laži, dokument su vremena koje u nama traje i dalje. Obnovili smo mnoge od onih preko 500 srušenih crkvi, pokopali naše mrtve, ali ne sve, a bolovi traju. Nitko se od razbojnika i ubojica nije raskajao da bismo mogli oprostiti.
„Crkva Svetoga Bartola u Hrastovici je posve srušena i preko svetišta je doista napravljena cesta! Župni stan je srušen, miniran. Kapela Svetoga Petra na groblju u Taborištu nema krova ni tornja, a u samom mjestu kapelica Blažene Djevice Marije od sedam žalosti jednostavno više ne postoji. Bila je to drvena kapela koja je spaljena. Jednako je prošla i kapela Blažene Djevice Marije Bezgrešne u Donjoj Budičini. Sve izgleda kao pretvoreno u prah.Pa ipak znam: za par godina sve će to biti posve drukčije.
U utorak 8. kolovoza 1995. na dan smrti Stjepana Radića, koji je u Hrastovici 1904. godine osnovao Hrvatsku seljačku stranku, bio sam na komemorativnom skupu u Hrastovici, zajedno s mnogim Hrastovčanima i gospodinom Tomčićem. Žene su plakale a mnogi su mi Hrastovčani rekli da selo gotovo i ne prepoznaju- jer sve su kuće spaljene, a mnoge i porušene. Čak je i kamen na Bartolovcu srušen. Ali svi smo se napili na Bartolovcu svježe, hladne vode i obećali vratiti se.“
I mi smo nedavno pili na izvoru Bartolovcu svježu vodu, razgledali obnovljenu crkvu, sjetili se svih zala i divili tihom i ljupkom mjestu koje je ipak značajno u hrvatskoj povijesti, jer dalo je i pjesnika Matu Marčinka, pjesnika i povjesničara, koji je nosio Križnim putem od Bleiburga do Hrastovice hrvatski križ na krhkim plećima svojih 17 tuberkuloznih godina.
Sjetili smo se i branitelja Mladena Čakarića iz Petrinje koji ima pet čestitih sinova, onoga Mladena kojega spominje u ovoj knjizi i biskup Košić jer je teško ranjenoga župnika petrinjskoga Levanića držao u krilu i pridržavao glavu da mu spasi život. Bog ih sve čuvao. A Vi, oče biskupe, budite ponosni kad vas nečastivi napadaju – imate ono što je uvijek bilo najvažnije – ljubav svoga hrvatskoga naroda za koji ste bili spremni i umrijeti.
Nevenka Nekić / HKV
