Caffe bar "Tony"

Tihaljina u ♥

Sretan i blagoslovljen Uskrs PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 16 Travanj 2017 13:40

altKada se suočimo s nekom novom realnošću onda imamo na raspolaganju najmanje tri opcije kako reagirati. Skoro pa da je sigurno da ćemo i odabrati baš jednu od tih opcija. Možemo ostati zbunjeni. Zatečeni. 

 

 

 

Možemo dopustiti da nas taj događaj jednostavno obori s nogu i onda možemo nijemo stajati. Bez riječi. U tišini.

Možemo na sva usta poricati.

Možemo se suočiti sa činjenicama i jednostavno ih ignorirati.

Kao da ne postoje.

Možemo, možda polako, pripustiti u sebe tu novu informaciju.

Može nas ona oboriti s nogu, ali mi se možemo pridignuti.

Možemo prigrliti tu novu istinu i onda možemo krenuti kroz dug, ponekad jako bolan proces preispitivanja svojega života u svijetlu tih novih dokaza.

To je uskršnji izbor.

Kada se suočimo sa nevjerojatnom objavom da je Isus uskrsnuo od mrtvih onda čovjek može postupati poput agnostika i biti ciničan govoreći kako pojma nema što bi s tom informacijom.

Uostalom koga je uopće i briga?

Najlakše je sve poricati.

Tvrditi kako je čitava stvar obična fikcija, fantazija, pusta želja pobožnih ljudi koja se nikada nije ustvari ni dogodila.

Ili možemo nadvladati šok i tu činjenicu početi prihvaćati.

Međutim ovdje vas moram upozoriti.

Ukoliko mislite prihvatiti istinu Isusova uskrsnuća onda morate dopustiti da vas ta istina u cijelosti promijeni.

To je uskršnji izbor.

Problem većine nas je da mi nismo dovoljno iznenađeni Uskrsom i da nismo uopće svjesni da smo suočeni s izborom. Uskrs je dio pozadinskog krajolika u našim životima. Nalik je kazališnoj scenografiji koja se mijenja od predstave do predstave.

Vjerovanje da je Isus uskrsnuo od mrtvih postalo je pomalo nalik našem vjerovanju da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca. Nekada ljudi to nisu znali. Mislili su da je Zemlja ravna i da se Sunce oko nje okreće. Revizija ovih tvrdnji izazvala je popriličnu pomutnju kod ljudi. Ali to je bilo jako davno i mi danas sliku našeg sunčevog sustava prihvaćamo bez puno razmišljanja.

Naravno da je Zemlja okrugla (ili barem donekle) i da se vrti oko Sunca, ali šta bi to sada trebalo biti toliko bitno? Pa to uopće ne mijenja ono što bih ja trebao raditi sutra ujutro kada se ustanem, zar ne?

Je li Uskrs nama postao nešto slično?

Mi vjerujemo da se je dogodio, ali zar mi u to nismo vjerovali od kada znamo za sebe? Uskrs je postao jedna od tolikih rutina ovoga našega svijeta. I zašto bi onda trebao imati utjecaja na ono što ćemo činiti sutra?

Uskrs za nas više nije šokantna vijest i zato mi zbog Uskrsa ne ćemo ni mijenjati svoj život, niti ćemo u svjetlu Uskrsa preispitivati sve ono što mislimo i sve ono što znamo. Uostalom, mi možda i ne želimo mijenjati ovaj svoj život. Možda nam je ovako baš dobro.

Naravno ako smo mi u stanju uopće vjerovati u uskrsnuće onda je to dar vjere darovan nam po Božjoj milosti. Ali ako smo mi primili tu milost i ako smo prihvatili istinu, koja se objavljuje na svakom dijelu ove zemlje svakog Uskrsa, onda bismo morali znati da ta istina sve mijenja. Ona nije neka činjenica o kojoj bi trebalo razmišljati jednom svakih dvanaest mjeseci. Ona mijenja sve. I to svakog dana.

U današnjem čitanju pratimo kako se razvija najveći događaj u ljudskoj povijesti. Svjedočimo reakciji prvih svjedoka.

Njih troje, Marija Magdalena, Petar i Ivan, učenik kojeg je Isus ljubio, reagiraju svaki na svoj, drugačiji način.

Marija Magdalena sve svodi na pljačku groba, Ivan „vidje i povjerova“, a Petar vidje i – ništa. Nakon što su se uvjerili da je grob prazan Petar i Ivan jednostavno se „vratiše kući“.

Pita se čovjek, pa gdje je fešta, gdje je radost, jer sve što je Isus predvidio sve se  i dogodilo? Nema slavlja, nema veselja, nema vijesti na sve strane. Ništa.

Ovako reagiramo mi ljudi. Mi bismo po svoju. Ako mediji ne poprate, ako se ne napravi spektakl, kao da se nije ništa ni dogodilo. Ali ovo nije po ljudsku.

Ovo je po Božju.

Bog ima svoj način djelovanja u ljudskoj povijesti.

Pa zar samo nekoliko desetljeća ranije Sin Božji nije rođen u štalici?

Nekoliko pastira, poneki anđeo, tri mudraca – i to je to.

S obzirom na značaj događaja svijet uopće nije reagirao.

Kao da se ništa nije ni dogodilo.

I sada Bog opet po svoju.

I sada Bog čini ono što čini u vrijeme i na način koji on drži primjerenim.

Možda je poruka ovog Uskrsa baš ta da pustimo Bogu neka bude Bog.

Dosta smo mi ljudi glumili njega, gurali se na njegovo mjesto, ignorirali ga, odbacivali ga i na kraju ga razapeli. I sada se čudom čudimo kako nam je i optužujemo, nikoga drugog nego Boga, za sve svoje probleme, za sva zla koja nas muče.

Neka Bog djeluje među nama i u nama kako bi mijenjao ovaj svijet i nas u njemu, a mi ljudi pokušajmo konačno prestati izigravati ono što nismo. Prestanimo biti sveznalice i shvatimo da nije znanje, na prvom mjestu, ono što nas jača u vjeri i dovodi k Bogu.

Bog djeluje u svojem ritmu, u svom vremenu i u svom pravcu.

Mi bismo trebali vjerovati Bogu i jednostavno se prepustiti Božjoj volji.

Ivan je vidio i povjerovao.

Petar je vidio i nije reagirao.

Marija Magdalena je Isusa prepoznala tek kada ju je nazvao imenom.

Bog nas ljubi bez obzira na našu reakciju, na naš odgovor.

Bog donosi uskrsnuće zato što je on Bog.

Stvarnost praznog groba podsjeća nas da Bog čini ono što je samo Bog u stanju činiti. Tiho, ponizno, bez velike pompe i neovisno o nama ljudima.

Ali mi ljudi imamo pravo izbora.

Što ćemo izabrati ovog Uskrsa?

 

Ivica Ursić

 
You are here  :