Caffe bar "Tony"

Tihaljina u ♥

Tko je ovaj čovjek PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 09 Travanj 2017 12:53

altOvo je pitanje zasigurno bilo na mnogim usnama te prve Cvjetnice. Očekivanja su bila prisutna. Očekivanja od čarobnjaka do osloboditelja. Na mnogim licima prevladavali su razočaranje i nevjerica kada je Isus ujahao na magaretu, a u njegovoj pratnji su bili djeca, žene, ribari, carinici, prostitutke. 

 

 

Dakle sve sami griješnici – ljudi s margine.

Logično je da su bili u Isusovoj pratnji, pa on se je čitavo vrijeme samo i družio s njima i njima sličnima.

„Tko je ovaj čovjek?“

Kako onda tako i danas ljudi postavljaju ovo isto pitanje. Neki stari odgovori, koji su nas nekada zadovoljavali u našoj površnosti, danas više „ne drže vodu“. Nismo mi prestali vjerovati, ali mi se čini da su neke naše osobne doktrine i neke naše izvjesnosti, na neki način, Krista pretvorile u običan kliše.

Potrebno je dobro promotriti (baš kao i Ocampovu sliku) i pokušati vidjeti ono što do sada nismo vidjeli, jer nismo dovoljno pozorno promatrali ili nas jednostavno nije bilo briga.

Trebali bi prikupiti dovoljno hrabrosti i ponovno pogledati na sve ono što nam se čini tako poznatim. Doduše mi jednostavno ne želimo na to gubiti vrijeme (jer sve mi znamo, zar ne?!) ali možda nas ipak iznenadi – čovjek na magaretu.

„Bog dopušta sebi biti izdvojen iz svijeta i prikovan na križ i to je način, to je jedini način, na koji Bog može biti s nama i pomoći nam ... samo Bog koji pati može pomoći.“ (Dietrich Bonhoeffer)

„Tko je ovaj čovjek?“

Tko je ovaj čovjek na magaretu?

Ovo je pitanje toliko staro, a kao da ga postavljamo prvi put.

Ustvari mi njega uvijek i postavljamo po prvi put, jer mi nismo oni isti ljudi koji smo bili prije godinu dana, na ovaj isti dan. Isus ove godine ulazi u naš grad, koji je drugačiji nego što je bio lani, ulazi u definitivno drugačiju Hrvatsku nego onu lanjsku, ulazi u drugačiji svijet.

Isus ulazi u drugačiji svijet, zemlju, grad, tebe, mene, ali on ne dolazi ograničen vremenom i okretanjem stranica kalendara.

Isus ove godine dolazi, po ne znam koji put, dolazi kao Bog koji radi nas pati.

Dolazi usred svih naših patnji, svih naših boli i svih naših tuga.

Dolazi, jer nikad nije ni otišao.

Samo Bog koji pati može nam pomoći.

Sve naše boli, patnje i jade ne uzrokuje Bog.

Njih nam uzrokuje ovaj svijet ili ih uzrokujemo mi sami sebi.

Ali zato Bog stoji uz nas.

Stoji u našoj muci.

Ulazi u naš život jašući na magaretu.

Ali mi i ovaj naš svijet to ne očekujemo.

Mi smo razočarani, jer očekujemo čarobnjaka i vidovnjaka.

Očekujemo sastavljača natalnih horoskopa, očekujemo velikog vrača i čitača tarot karata. Očekujemo hiromanta i vanzemaljca.

Očekujemo visokog predsjednika Europske komisije i predstavnika MMF-a.

Zato se i danas, kao i onda, svijet sa čuđenjem pita.

„Tko je ovaj čovjek?“

Mi ne slušamo.

Mi neke stvari ne želimo čuti.

Mi i zaboravljamo.

Na putu u Jeruzalem Isus će svojim zbunjenim učenicima, ne jednom, nego tri puta, reći zašto ide u Jeruzalem.

Isus ide u Jeruzalem gdje će biti LOCIRAN u Getsemanskom vrtu, IDENTIFICIRAN Judinim poljupcem, UHIĆEN od strane Rimske kohorte i njihovog zapovjednika, te stražara židovskih i od istih će biti TRANSFERIRAN ponajprije Ani, pa Kaifi, koji će kao veliki svećenik one godine, dati Židovima savjet kojeg se držahu slabići i kukavice kroz čitavu povijest.

BOLJE JE DA JEDAN ČOVJEK

UMRE UMJESTO NARODA!

Oni će poslušati njegov savjet i Isusa će suditi, osuditi i razapeti. I ubiti.

Jesmo li mi danas uistinu gluhi i ništa nismo razumjeli?

Koje savjete mi danas slušamo, kojih i čijih se savjeta pridržavamo?

Pitamo li se mi uopće tko to nama danas dijeli savjete „šakom i kapom“?

Isus je ušao usred ljudske patnje, ujahao je na magaretu i bio je razapet na gomilama smeća iznad Jeruzalema. Bog kojeg mi susrećemo u Kristu nikada nije promatrač koji stoji na sigurnoj udaljenosti.

„Tko je ovaj čovjek?“

On je Emanuel.

Bog s nama.

Bog s nama usred naših patnji i boli.

Bog s nama usred svih naših razočaranja i suza.

Bog s nama u prostorima i trenucima prepunim straha.

Bog s nama usred svih lažnih obećanja kojima su nas obasipali.

Bog s nama kada su nas lažno optužili, kada su nas nepravedno osudili.

Razočaranje znači da u našem životu više nema lažnih prosudbi.

Mnoge ružne stvari u našem životu rezultat su činjenice da mi patimo od iluzija.

Mi nismo iskreni jedni s drugima. Mi smo iskreni jedino prema idejama koje nas ni na što ne obvezuju. Sve je ili predivno i prekrasno ili je sve loše i zločesto – ovisno o ideji koja mi trenutačno odgovara.

Razočaranje koje dolazi od ljudi ostavlja nas ciničnima u međusobnim odnosima, dok nas razočaranje koje dolazi od Boga dovodi u stanje kada smo u stanju vidjeti ljude uistinu onakvima kakvi oni jesu.

Ako mi volimo čovjeka, a ne volimo Boga, onda mi od čovjeka zahtijevamo svo moguće savršenstvo, a kada ga ne dobijemo postajemo okrutni i osvetoljubivi. Tražimo od čovjeka ono što nam čovjek nije u stanju dati.

Samo je Bog u stanju ispuniti i najdublji ponor, bezdan u našem srcu.

Zato svi mi koji se ovih dana osjećamo razočarani, izdani, iznevjereni, morali bi konačno shvatiti da smo, po ne znam koji put, sva svoja nadanja položili u krive ruke. U ruke ovom nevjernom, lažnom, prevrtljivom i bešćutnom svijetu.

Je li konačno došlo vrijeme okrenuti se onom koji nam je jasno i glasno dao svoju riječ i koju je zapečatio svojom mukom i smrću na drvu križa -

„Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Matej 28, 20)

Je li konačno došlo vrijeme prestati pitati se ...

 

Ivica Ursić

 

 
You are here  :