Caffe bar "Tony"

Tihaljina u ♥

TRAGEDIJA BRAĆE BUCONJIĆA:Spomen na veliku tragediju PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 03 Ožujak 2017 16:18

altU nazočnosti brojne rodbine i vjernika za dušu pobijenih Buconjića i ostalih žrtava svih ratova za hrvatsku Domovinu, u drinovačkoj crkvi sv. Mihovila, župnik fra Josip Mioč je u utorak 28. veljače, predvodio Svetu misu. U kratkom i dirljivom obraćanju ukazao je kroz stradanje obitelji Buconjić na tisućljetnu tragičnu i mučeničku povijest čitavog hrvatskog naroda.  

 

 

Gusle moje zategnite žice

Pripremite majke maramice

Kad čujete o ovoj nesreći

Suza će vam niz lice poteći…

Tako počinje najnoviji guslarski uradak neumornog grudskog guslara Željka Šimića. I zaista tko god pročita tu epsku pjesmu ili posluša njegovo emotivno pjevanje uz gusle teško će ostati hladan i nezainteresiran. Svjedoci smo iz ovog Domovinskog rata koliko je bolan i tragičan gubitak svakog ljudskog bića, a posebno neutješnoj i beskrajnoj boli roditelja pri gubitku svoga djeteta.

Ivan Buconjić zvani Jamber, iz Bovana, zaseoka u Drinovcima (iz iste loze kao i znameniti biskup fra Paškal Buconjić), najprije s sedmero djece ostade bez prerano umrle žene Ruže, a onda mu Titovi partizani  svirepo pobiše pet sinova: Ljubu (otac malog djeteta), don Antu, Vladimira, Danku i Dragana, a šestog Matu je u emigraciji likvidirala zloglasna jugoslavenska UDBA. O Bože koja je to tragedija i možemo li i zamisliti kolika je bila očeva bol za šestoricom sinova? Tim više što su isti krvnici pobili i trojicu sinova Jamberova brata Joze i njegove žene Ive: Jerku (ostala udovica i troje male djece), Krešimira i Iliju. Dakle pobijeno je devet sinova Jamberovića i Janjića iz iste kuće. Devet!!!

Nakon dugogodišnje nametnute šutnje i tek usputnog spominjanja u novije vrijeme u više publikacija guslar Željko Šimić je smatrao da je ta tragedija zaslužila pomniji spomen, u čem je svesrdno podržan od zapovjednika Marinka Sose – Zvijezde i Udruga iz Domovinskog rata, te rodbine pobijenih Buconjića. Vrlo rado su snimanje CDa pomogli i sponzorirali Načelnik općine Grude Ljubo Grizelj i ogranak Matice Hrvatske Grude.

U nazočnosti navedenih, brojne rodbine i vjernika za dušu pobijenih Buconjića i ostalih žrtava svih ratova za hrvatsku Domovinu, u drinovačkoj crkvi sv. Mihovila, župnik fra Josip Mioč je u utorak 28. veljače, predvodio Svetu misu. U kratkom i dirljivom obraćanju ukazao je kroz stradanje obitelji Buconjić na tisućljetnu tragičnu i mučeničku povijest čitavog hrvatskog naroda. 

Nakon mise Buconjići su u Bovanima pripremili prigodan domjenak za sve nazočne, gdje je uz ugodno druženje održana i promocija CD guslara Željka Šimića o doista velikoj tragediji braće Jamberovića i Janjića.

 

   

 

Gusle moje zategnite žice Pripremite majke maramice

Kad čujete o ovoj nesreći Suza će vam niz lice poteći

Što se desi u našim Grudama U velikom selu Drinovcima

Grudska povjest od kada se piše Tolko suze majke ne pustiše

Ko što posle drugog svjetskog rata

Kad nastrada najviše Hrvata

Od kad žive u Grudama Hrvati

Tragedija taka se ne pamti

Šest sinova moja braćo mila

Samo jedna majka izgubila

Turčin nije za pet stotin ljeta

Tolko mladog pogubio svjeta

Kao Tito maršalskoga zvanja

Za pedeset godina vladanja

Tu za vrijeme rata i poraća

Naša Grudska izginuše braća

Od Borajne pa do Drinovaca Tihaljine do Posuškog Graca

Il nestalo ili poginiše

Od tisuću tristo jedan više

U Grudskome žrtvoslovu piše

A što piše lako se ne briše

A iza njih ostalo je mladi

Devet stotin djece siročadi

Ovo više ne smijemo kriti

Pobiše ih Titovi banditi Crna zemlja najviše ih krije

Od Blajburge preko Slovenije

Tu najviše jama ih proguta

Vraćajuć se sa križnoga puta

Mnogo cura osta neudati

Jer se momak sa vojne ne vrati

Mnogo sestra brata izgubila

Koga nikad nije prižalila

Vlado Bogut i s njim Ljubo Leko

Pišuć knjigu ovako je reko

A najteža tragedija biše

U Drinovcim koja se desiše

Taj ću slučaj sada opisati

1 uz javor gusle opjevati

Da bi znala zemlja Hercegova

Šta joj Tito radi od sinova

Od kad sunce po Drinovcim grije

Ovo nitko upamtio nije

Da šest braće naših Drinovčana Buconjića rodom iz Bovana

Da za vrijeme drugog svjetskog rata izgubiše naš Ivan i Kata

Šest sinova šest kršnih mladića

Kućom zvani još Jamberovića

U hrvatskoj što su vojsci bili

 

Titovi ih banditi pobili

Majka im smrt upamtila nije

Bog je k sebi pozvao ranije

Familija ovih šest mladića

Fra Paškala biskup Buconjića

Tog čovika poslanog od Boga

Drinovačkog župnika prvoga

A posle ću od istog plemena

Spomenuti tri brata rođena

To sinovi Jamberova brata

što nestaše drugog svjetskog rata

A sad čujte moja braćo mila

Kakva je to tragedija bila

Posle rata i križnoga puta

Crna zemlja kad mnoge proguta

U Bovanim u sred Drinovaca

Ču se jauk iznemogla starca

Zakukao po staračke dane

Sjedi starac brade nebrijane

Tužno kuka u u golemoj muci

A krunicu držeći u ruci

Šest sinova oplakuje svoji

Di ste dico sokolići moji

Sad kada mi najviše tribaše

Ni za kosti ne znam di su vaše

Još spominje svoju ženu Katu

U Bovanim svakome poznatu

Da sam Bog da umro kao i ti

Da ne mogu ovo upamtiti

Kukajući još spominje Tita

Te krvnika Balkanskoga pita

Druže Tito ubili te jadi

Što od mojih sinova uradi

Što mi barem jednog ne ostavi

Da me tužna u grobnicu stavi

Mnogo bi ti grija oprostijo

Od šest jednog da si ostavio

Sakrio se da nitko ne čuje

Pa sinove svoje oplakuje

Ljubo mili najstariji sine

Dodji suze obrisat ćaćine

Moj don Ante izabran od Boga

Dođi ćaću ispovidit svoga

Vladimire sve uzdanje moje

Kad ćeš vidit ti Bovane svoje

Kad ćeš vidit tužnog ćaću svoga

Što bez sina osta dojednoga

Još spominje svoga sina Danku

Jes li svoju upamtio majku

Taman  kad si u školu pošao

Bog ti majku k sebi je pozvao

Dođi pričaj svom ćaći jadnome

Kako bilo na putu križnome

Vrati mi se moj sine Dragoje

Koji majke ne upamti svoje

Dođi majci moj anđele mali

Pa na grobu sviću joj zapali

 

 

Sine Mate ko oko u glavi

Ako si živ svom se ćaći javi

Džaba starac i kuka i pati

Sin nijedan nikad se ne vrati

Sad ću reći neka svatko znade

Tko je starac nebrijane brade

To Buconjić Ivan Jamber zvani

Tako su ga zvali Bovanjani

Jednom kada je starac kukao

Susjed ga je jedan upitao

Kada kukaš i suze prolivaš

Što u podrum ti se često skrivaš

I još ću te nešto upitati

Bože dragi da mi je to znati

Dal se nadaš za života svoga

Ugledati sina ijednoga

Ivan suze niz oči obori

Te susjedu ovako govori

Nijednoga ne upamti danka

Da noćnoga ja utvrdim sanka

Niti ikad mogu zamisliti

Da koji sin neće se vratiti

Kad po vrtlu čupam trave kravi

Uvik gledam polju i Dubravi

Kad ositim da se netko mica

Mislim kogod je od moje dice

Ja se uzdam u dragoga Boga

Dočekat ću sina bar jednoga

Svako jutro kao kukavica

Iđem tamo di spavaše dica

Zovem Ljubu, Danku i Macana

Zovem Antu, Vladu I Dragana

Zovem sina dojednoga svoga

Ustajte se za miloga Boga

Vakat duvan po vrtlima brati

Vakat ovce i krave puštati

A iz kuće moja mila diko

Nit se čuje nit ustaje iko

Tada tuzan izmolim krunicu

Za svu svoju izgubljenu dicu

A što pitaš što se uvik krijem

Ja po vani kukati ne smijem

Moram sinko jer su moja dica

Ustaška svi bijašu vojnica

 Pa ako me čuju partizani

 

U podrumu ili negdi vani

Nitko zame neće više znati

Omrknut ću neću osvaniti

Jer po selu špijuni hodaju

Sve što čuju UDBI kazivaju

Ne smiš pričat bratu rodjenome

Što se desi na putu križnome

Ivan Granić bude li to znati

Sutra će te za glavu da skrati

Srce više izdržat ne može

Al ne mogu ja iz ove kože

Ali šta ću vala dragom Bogu

Ja tom ništa učinit ne mogu

Koji znade šta će samnom biti

I kako će mene utješiti

 

 

 

Asad čujte slušatelji mili

Tko su braća Buconjići bili

LJUBO rođen devete stotine

Prvi trećeg devete godine

Četrst treće vjeinčan je godine

S Ivom Leko iz Tihaljine

U Križevcim na putu križnome

Trag se gubi osovcu ovome

Presudi mu četrdeset peta

Otac biše jednoga djeteta
Žena Iva mu se preudala

I bez drugoga muža ostala

Dvajest šesti ožujka to biše

Devete se don Ante rodiše

Sve majčine ispunio nade

Trijest pete svećenik postade

Ante biše dušobrižnik dice

Boban Ranka Rafe jedinice

Kad Dravograd opkoljen bijaše

Partizani opkoliše naše

Al don Ante tu se ne predaje

Već vojnike sokolio svoje

Pa pred vojskom iz sveg glasa viče

Nećemo se predat poglavniče

Tko će samnom neka ide zamnon

Ja ću skupa s general Bobanon

Ali mu se tu trag gubi svaki

Valjda je u jednoj od Jazovkj

Prije smrti svoje ostavio

Oporuku kojom zadužio

Neka neki od njegovi kolega

Obaveze svrši posle njega

Gregorjanska misa da se plat

Pokoj duši Buconjić don Anti

Još pet misa što su preuzete

Za života nisu održate

Da ih netko rekne od kolega

Od Zagreba do Sirokog Brijega

A pet misa s glazbom da se svira

Za pokojnog brata Vladimira I još jedna misa da se slavi

Nezavisnoj Hrvatskoj državi

Sve ostalo od mojih novaca

Djeci palih hrvatskih boraca

Sa područja Hrvatske države

Moje župe zvane PRENJ DUBRAVE

Šesnestoga kolovoza dana

Dvajest prve baš u sred Bovana

Rodi Kata svoju vječnu nadu

Rodi Kata svoga sina Vladu

Sa Golemac bi oženjen Ružom

Zagrebu živila sa mužom

To bi ćaći i ponos i dika

Čin ustaškog imao satnika

Partizanski rafal ga posječe

Zagrebu četrdeset treće

Dvajest treće moje sunce žarko

Rodio se majci sinak Danko

Čast mu biše ko i drugoj dici
Pripadao ustaškoj vojnici

Još ne biše niti momak zreo

Križni put mu putove zameo

 

 

A sin Dragan najmlađ je bio

Dvajest pete on se je rodio

Još ne poče ni brijati brade

Na Križinome putu on nestade

A šesti brat Mate Macan zvani

Priča se da uteka je vani

Nitko nije zna mu za adresu

Nastanjon bi u Buen Airesu

Još se priča da dopao muke

Udbaške ga pogubiše ruke

 

Sin nijedan nikad se ne vratiDo života tužni otac pati

Sad trojicu spominjem sinova

Joze tužnog brata Jamberova

A što su se kućom Janjić zvali

Familiji istoj pripadali

A na križnom putu su nestali

To Boconjić Jerko Janjić zvani

Pripadao vojsci "Domobrani"

Četrnest kolovoz desete

Iva majka rodila to dijete

Sin Slobodan ovako mi reče

U rat ode četrdeset treće

Troje djece ostade nejaki

Od tad mu se trag izgubi svaki

Drugi lipnja devetneste biše

Krešimir se u Ive rodiše

Pučku školu dali mu Drinovci

Njemačkoj je pripadao vojsci

kod graa Csjeka krešimira tu je rat zateka

A iz Klisa u rat otišao

I na Križnom putu je nestao

A dvadesti sedmoga mjeseca

Na Iliju žestokoga sveca

A godine dvajest prve biše

U pratarskim knjigama to piše

Iva rodi svog Iliju sina

Sto bijaše dika materina

Momka znala sva krajina naša Vele bio veliki ustaša

Četrst prve u rat otišao

I na križnom putu je nestao

Bože mili zna li ovo iko

Di rodbine izginu ovliko

Devet sinka devet grdnih rana

Buconjiča Joze i Ivana

Jednog Janjić drugog Jamber zvaše

A rođena Braća to bijaše

što ne znaše za života svoga

Za sudbinu sina nijednoga

A slobodu nisu dočekali

Ni države o kojoj su sanjali

 

Dočekali nisu našu pravu

Tudjmanovu Hrvatsku državu

Svoju tugu u grob su odnili

A sve kazat nikad nisu smili

Bojeći se da će jednog dana

Ubiti ih tko od Drinovčana

Kao što je P. Marinoviću

Glavaševu ubio Dragicu

A rodbini Jambera Ivana

Osta stara kula sazidana

Koja nekad za uzor je bila

I pisma se o njoj je pivala

Vidi brate Buconjica kule

Samo da je napuniti pure

Koja biše u šumi i travi

Dok je Jerko i Stipe popravi

Tko poslušat ovu pismu voli

Nek očenaš za dušu izmoli

Svim sinovim Joze i Ivana

Buconjića rodom iz Bovana

Ivi, Jozi, Ivanu i Kati

Koji će se u raju sastati

Sa sinovim što ih izgubiše

Te za njima da ne plaču više

A u ime moje i rodbine

Pokoj vječni daj im Gospodine

Vječna svjetlost neka svjetli svima  
Svim žrtvam rata svim Buconjićima

alt

alt

 

 

 

 

 
You are here  :