Caffe bar "Tony"

Tihaljina u ♥

Traži se ključ PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 19 Veljača 2017 17:18

altRijetki bi među nama priznali da im je životni motto: „Oko za oko, zub za zub!“, ali budimo pošteni, postoji nešto u nama što nam pričinja veliko zadovoljstvo kada se osvetimo.

 

 

Neki od najpopularnijih filmova svih vremena govorili su o tome, kako su neki likovi, nekoga pretukli ili su nekome pobili obitelj. I mi smo s velikim i neskrivenim nestrpljenjem ostatak filma čekali (i jedva dočekali) da se glavni junak – OSVETI – i onda smo – UŽIVALI!

Mala je razlika između filma i naših osobnih života. Kad god nam netko nešto učini nažao u nama se rodi napast kako mu uzvratiti.

„Ništa nije slađe od osvete!“ takvu nam poruku šalje ovaj naš svijet.

S druge strane Krist nam govori: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“

Krist je još jasniji:
„Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je osveta, ja ću je vratiti, veli Gospodin.“ 
(Rimljanima 12,19)

Jednom je zgodom Mark Twain rekao: "Kiša je poznata po tome što jednako pada po pravednima i po nepravednima ali kada bih ja upravljao kišom, ja bih kišio meko i nježno po pravednima, ali ako bih zatekao nekog nepravednog izvan kuće, ja bih ga utopio."

A jedan je dobar kršćanin muku mučio s ovim čitanjem. Nikako mu se nije sviđalo ono "okretanje drugog obraza". I konačno je riješio problem. Rekao je: "Ako me netko udari po jednom obrazu okrenuti ću mu i drugi. Ali ako me udari po njemu, bolje mu je neka se pripazi."

Naravno mi potpisujemo svaku njegovu riječ, a naravno i onu Mark Twaina.

Kada nam netko učini neku nepravdu, jako je teško potisnuti svoje osjećaje, osjećaje neprijateljstva i osvetoljubivosti. Postoji uzrečica „osveta je slađa od meda“ i potrebna je velika snaga karaktera kako bi se nadišla prirodna želja za osvetom i umjesto nje zavladao zaborav kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Takve razine samokontrole primjerenije su anđelima nego nama ljudima, zar ne?!

Teško je zamisliti teže čitanje od ovonedjeljnog (Matej 5, 38-48).

Okreni i drugi obraz ... prepusti i gornju haljinu ... hodi još jednu milju ... podaj svima koji traže ... posudi svakome ... ljubi neprijatelje svoje ... pa ima li kraja svemu tome? To su riječi za koje bismo najradije da ih Isus nikada nije izgovorio.

Od svih Isusovih učenja ovo je možda najteže za naše uši i najteže za pridržavati se. Ponekad se čini, a poglavito u teškim trenucima u životu, da je jednostavno nemoguće držati se ovih Isusovih zapovijedi.

Mi izuzetno dobro poznajemo Isusovu zapovijed:
„Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“
(Luka 10, 27)

Ono što mnogi od nas ne poznavaju jest da je ova zapovijed sačinjena od dva zakona iz Starog zavjeta.

„Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ 
(Ponovljeni zakon 6,5)

„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ 
(Levitski zakonik 19,18)

Mi obično mislimo da Isus „preskače“ zakone Starog zavjeta, ali to nije točno. Isus ih ne ignorira nego ih potvrđuje. Poput Mojsija, koji se penje na Sinaj da bi primio 10 zapovijedi, uklesanih u kamenu, Isus se penje na goru s mnoštvom i daje im Božje zakone.

Opet.
Iznova.

Isus nam eksplicitno govori da ljubimo svoga bližnjega kao sebe sama.

Ali nama je sada dobro se oznojiti kako bismo ustanovili – tko je točno moj bližnji.

Nakon toga moramo poraditi na ljubavi prema sebi samom, na pravi način i ponizno, kako bismo bili u stanju pokušati ljubiti svoga bližnjega.

I onda moramo ljubiti bližnjeg svoga na isti način kako ljubimo sebe.

„Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. 21Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“
(Rimljanima 12, 20-21)

A ovdje na gori, Isus proširuje krug, još jednom, pa kaže da ljubiti bližnjeg uključuje ljubiti i neprijatelje.

Kao da ljubiti bližnjeg nije već samo po sebi teško nego se u tu priču pridodaju i neprijatelji?

Ni manje ni više.

Vjerski neprijatelji.
Politički neprijatelji.
Športski neprijatelji.
Povijesni neprijatelji.
Obiteljski neprijatelji.
Intelektualni neprijatelji.
Neprijatelji koji bi najradije plesali na našem grobu.

I mi bi njih trebali ljubiti?!
Njih. Neprijatelje svoje?

Isus traži od nas, još jednom, da ljubimo one s kojima se niti ne družimo, ljude koje izbjegavamo. Ljude koji nam idu na živce, poglavito ako ih vidimo nedjeljom u crkvi. Ljude od kojih bi najradije izolirali svoju djecu. Ljude koji nas tjeraju da se naježimo.

A mi bi ih trebali i ljubiti?
I moliti se za njih?

A jesmo li se ikada zapitali , pa tko su moji neprijatelji?

Riječi Thomasa Mertona mogu nam puno pomoći.

„Nemojte prebrzo pretpostavljati da je vaš neprijatelj divljak samo zato što je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer on misli da ste vi divljak. Ili vas se boji, jer osjeća da se vi bojite njega. A možda ako bi povjerovao da ste ga u stanju voljeti, možda više ne bi bio vaš neprijatelj. Nemojte prebrzo pretpostavljati da je vaš neprijatelj i Božji neprijatelj, jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer ne može ništa naći u vama što bi slavilo Boga. Možda vas se boji, jer ne može ništa naći u vama od Božje ljubavi i Božjeg strpljenja i Božje ljubaznosti i milosrđa i razumijevanja za slabosti drugih ljudi. Nemojte prebrzo osuđivati čovjeka koji više ne vjeruje u Boga. Možda su baš vaša hladnoća i zloba i vaš materijalizam i vaša sebičnost ubili njegovu vjeru.“

Svi se mi slažemo da ljubiti neprijatelje i opraštati ljudima koji su nas povrijedili, da su to velike ideje i svi se mi slažemo oko toga, sve dok ne dođe trenutak kada se sukobimo sa stvarnim neprijateljem i dok ne osjetimo na vlastitoj koži zlo ovoga svijeta.

Onda nam odjednom to "okretanje drugog obraza" počinje sličiti kao dobar savjet za neke DRUGE ljude, za ljude koji se ne moraju suočavati s okolnostima tako teškim s kakvima se mi sada suočavamo.

Tužno je ali istinito da mi osuđujemo u drugima ono što opraštamo sebi.

Ono što MI vidimo kroz svoje oči i što osjećamo u svom srcu, drugi ne mogu razumjeti, jer NITKO NIKADA nije bio tako povrijeđen kao MI. I ničiji neprijatelj nije tako okrutan kao MOJ neprijatelj.

Drugi mogu okretati drugi obraz ali ja ću uzvratiti udarac prije nego me unište.

Drugi mogu ljubiti i opraštati ali ja ću iskoristiti zdrav razum, kojeg mi je sam Bog dao i biti ću oprezan.

Ali mi bismo trebali shvatiti da osoba koja nam pruža sve ove preporuke, da je ta osoba imala uistinu najgore neprijatelje i da je istrpjela mržnju koju, da je živjela milijun godina, nije zaslužila.
I kada bismo shvatili da je ta osoba usprkos svemu tome bila u stanju moliti, u svojim najtežim tenutcima, za svoje neprijatelje.

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ (Luka 23, 34)

Govor na gori je zahtjevan.
Izuzetno zahtjevan.

Za razumjeti ga, za prihvatiti ga i za pokušati živjeti ga, 
potreban je ključ.

Taj ključ je – ljubav.

Ovaj se tekst može interpretirati isključivo pomoću ljubavi.

Što je sa zakonima o kojima Isus govori?

Mi moramo promotriti zakon i reći:
„Bože, pa ja ne mogu ispoštovati sve to?!“

I na to Krist odgovara:
„U pravu si. Zato si me i trebao, da umrem za tebe.“

 

Ivica Ursić

 
 
You are here  :